SRCE JE GLAVNI ORGAN
ODLOMAK IZ TREĆE KNJIGE KOJA NOSI NAZIV "I OPET SE OTVORIŠE VRATA DVORA NEBESKIH" AUTORA SLAVKA SOČKOVIĆA
Srijeda, 2. travnja godine Gospodnje 1997.
Srijeda navečer, oko 23:00 započinjem rad sa gospođicom Majom iz Zagreba, nakon što smo se srdačno pozdravili Maja mi reče - Slavko, vidim jednu granu. Ona mi se približava kao da je netko uvećava objektivom kamere.
- Majo i ja vidim to drvo!
- Vidim mlade, zelene, duguljaste iglice bora - odgovara Maja - na kojima se bljeskaju bezbrojne kapljice rose. Iglice su svijetlo-zelene što znači da je bor mlad. Grana lagano leluja na lakom vjetru, odnosno povjetarcu. To je jedno veliko, bujno, razgranano drvo, puno života.
- Taj bor sa čudnim iglicama, to je posebno drvo koje može odvesti višak negativne energije - pojašnjavam Maji.
Maja nastavlja sa opisom - na tom drvetu vidim neke ptičice. Sada vidim jednu ptičicu koja prekrasno pjeva, slično kosu, ali nije kos, jer ima crveno perje na glavi.
- To je djetlić, Majo.
- Sada se iza te grane bora polako približava neka silueta, prepuna energije - nastavlja Maja.
- Tko to dolazi Majo, razaznaješ li? - radoznalo pitam.
- To je Gospodin Isus - odgovara Maja - Ja više granu ne vidim, nego vidim Gospodina Isusa kako mi prilazi nekom stazom. Gospodin je okružen blještavim svjetlom, prekrasna je aureola na njegovoj glavi, cijeli njegov lik je jedan bljeskavi izvor svjetla. Ja osjećam olakšanje otkada se pojavio, lakše dišem, kao da mi je netko nešto skinuo s grlene čakre. Da, uistinu mi je lakše, lakše dišem.
- Majo, tvoje tijelo je okupano svjetlošću - opisujem Maji - ta žuto-plava svjetlost ulazi kod koljena u tvoje tijelo djelujući na donji dio tvoga tijela tako da se bedreni mišići opuštaju.
Vidim knjigu, novijeg je datuma, korice su u zagasito crvenoj boji. Tu su sad prisutne četiri osobe, nešto se vidi, sve se uvećava, kod tebe se nešto radi na gornjem trbuhu.
U tvoj trbuh se iz ogromnog svemirskog lijevka slijeva svjetlo sa ogromnih visina. To je svjetlo svih duginih boja i stiže sa udaljenosti od nekoliko stotina kilometara. To je ogromna lepeza kozmičkog svjetla plavog, žutog i narančastog.
Tu je i plava zvijezda koja treba udariti u sredinu kozmičkog svjetla, tko bi drugi bio nego naša Blažena Djevica Marija. Majo, oni rade nešto oko grlene čakre. Sad vidim knjigu o kojoj ti govoriš Majo. Netko ju je otvorio pod kutom od 90 stupnjeva. Ona prva je bila stara pohabana, a ova je novijeg datuma.
- Sada gledam u veliku knjigu, u njoj piše:
AKO JE U SRCU MIR, SAMO MIRNO SRCE MOŽE NAĆI MIR, BLAGOSTANJE, SREĆU I ZADOVOLJSTVO. AKO JE U SRCU NEMIR, ONDA U TAKVOM SRCU TAKOĐER RASTE NEMIR, NEZADOVOLJSTVO, NESREĆA, PATNJA I BOL.
ZAŠTO HRANITI PATNJU I BOL KADA MOŽEMO OTHRANITI PREDIVNO ČISTO SRCE PUNO LJUBAVI I SREĆE, RADOSTI, MIRA I BOŽJEG BLAGOSLOVA.
SRCE JE GLAVNI ORGAN U KOJEM ZAPISUJEMO SVE OSJEĆAJE I MISLI, SRCE JE MJESTO KOJE OTKRIVA KAKO SMO, I ZATO JE VAŽNO POGLEDATI SRCE, ODNOSNO DUŠU, BILO ČOVJEKA, BILO ŽIVOTINJE I VIDJETI TKO JE I VIDJETI ŠTO JE. I TREBA BITI ISTOG TRENUTKA SRETAN ŠTO NEKOGA POZNAJEŠ, ALI NE I NESRETAN AKO VIDIMO NEŠTO ŠTO NIJE NAJJASNIJE.
NE, BIT ĆEMO ISTO TAKO SRETNI JER NAM JE BOG, NAŠ OTAC, DAO MOGUĆNOST, SREĆU I ZADOVOLJSTVO DA POMOGNEMO DRUGIMA DA BUDU ISTO TOLIKO SRETNI I PUNI LJUBAVI KAO ŠTO SMO TO I MI SAMI. ZATO TREBA PRIČATI ŠTO VIŠE O LJUBAVI, TE PRENOSITI BOŽJE PORUKE.
Pročitavši prvi dio te knjige Maja nastavlja sa čitanjem poruke za večeras. Večerašnja poruka glasi:
SRCE JE GLAVNI ORGAN
U TIJELU, SRCE JE MJESTO U KOJE SE SLIJEVAJU SVE INFORMACIJE. SRCE JE MJESTO KOJE NAM OMOGUĆUJE ŽIVOT NA OVOJ ZEMLJI, MJESTO KOJE MOŽEMO NAZVATI OGLEDALOM ČOVJEKOVE DUŠE. ZATO ISPUNIMO SRCE SREĆOM, ZADOVOLJSTVOM, MIROM, BLAŽENSTVOM I LJUBAVLJU, TE TAKO POKAŽIMO OSTALOM SVIJETU DA SAMO TAKVO SRCE MOŽE BITI SRETNO, VEDRO, VESELO I ZADOVLJNO.
U TIJELU, SRCE JE MJESTO U KOJE SE SLIJEVAJU SVE INFORMACIJE. SRCE JE MJESTO KOJE NAM OMOGUĆUJE ŽIVOT NA OVOJ ZEMLJI, MJESTO KOJE MOŽEMO NAZVATI OGLEDALOM ČOVJEKOVE DUŠE. ZATO ISPUNIMO SRCE SREĆOM, ZADOVOLJSTVOM, MIROM, BLAŽENSTVOM I LJUBAVLJU, TE TAKO POKAŽIMO OSTALOM SVIJETU DA SAMO TAKVO SRCE MOŽE BITI SRETNO, VEDRO, VESELO I ZADOVLJNO.
VOLIMO SE MEĐUSOBNO JER LJUBAV JE NAJDIVNIJI OSJEĆAJ KOJI ČOVJEK MOŽE STVORITI, I KOJEG NETKO MOŽE STVORITI U ČOVJEKU.
LJUBAV JE NAJJAČA EMOCIJA IZMEĐU DVOJE LJUDI ILI VIŠE LJUDI, LJUBAV JE SREĆA, LJUBAV JE ZADOVOLJSTVO.
LJUBAV JE MALA SRETNA PTIČIĆA KOJA PJEVA NA GRANI I VESELI SE SVEMU OKO SEBE, PREDIVNOM DANU ISPUNJENOM SUNCEM I MIROM.
LJUBAV JE NAJJAČA EMOCIJA IZMEĐU DVOJE LJUDI ILI VIŠE LJUDI, LJUBAV JE SREĆA, LJUBAV JE ZADOVOLJSTVO.
LJUBAV JE MALA SRETNA PTIČIĆA KOJA PJEVA NA GRANI I VESELI SE SVEMU OKO SEBE, PREDIVNOM DANU ISPUNJENOM SUNCEM I MIROM.
VOLITE SE! MISLIM DA SAM TU PORUKU I PRIJE REKAO, I DA STE JE PRIJE ČULI, I ZATO NEMOJTE ZABORAVITI, JER JA ĆU JE PONAVLJATI SVE DOK MISLIM DA ONA IMA SMISLA, I DOK SVATKO OD VAS NE SHVATI DA SE MORA PROMIJENITI, DA SU DOŠLA NOVIJA VREMENA, I DA JE ČOVJEK PRILAGODLJIVO BIĆE, I DA MOŽDA NA NEKE STVARI TREBA UKAZATI NA DRUGAČIJI NAČIN NEGO DO SADA.
SRCE JE NAJDIVNIJI SAT KOJI NIKADA NE STAJE, KOJI NIKADA NE KASNI, KOJI JE UVIJEK TOČAN, I KOJI NIKADA NE ŽURI, SAT KOJI IMA NAJTOČNIJEG MAJSTORA NA SVIJETU. SAT KOJI SE GOTOVO NIKADA NE POKVARI.
LJUBAV MOŽE ISPUNITI ČOVJEKA, I PUSTITE NEKA VAS TAJ OSJEĆAJ PREPLAVI. PUNO JE VRSTA LJUBAVI. UŽIVAJTE U SVAKOJ NJENOJ VRSTI POTPUNO. NEMOJTE SI JU USKRATITI U ŽIVOTU. NITI JEDNU VRSTU LJUBAVI NEMOJTE ODBITI, PRIHVATITE JE, JER JU JE BOG OTAC VAŠ STVORIO BAŠ ZA VAS.
ZATO, DJECO MOJA, VOLITE SE I BUDITE SRETNI!
-Slavko, knjiga se zatvorila. To je knjiga koja ima zlatne korice, unutar nje je puno svijetla. Knjiga sjaji predivnim svijetlom, energetski je puna, te bez obzira tko ju uzme u ruke, njoj se ništa ne može dogoditi. Tolika je snaga te knjige!
- Maja opet nastavlja - Sada čujem nečiji glas koji me uporno pita da li sam umorna?
Pa i jesam, lagala bih kada bih rekla da nisam umorna, ali osjećam da je to slatki umor, umor ispunjen srećom, zadovoljstvom, veseljem i radošću.
- Oni mi poručuju:
MOŽEŠ BITI VRLO SRETNA, MIRNA I ZADOVOLJNA, S TOBOM JE SVE U NAJBOLJEM REDU. TI MORAŠ BITI SPREMNA NA SVE, DA BI MOGLA NORMALNO FUNKCIONIRATI I POLAGANO ĆEŠ ISPUNJAVATI ZADAĆE ZBOG KOJIH SI DOŠLA NA OVU ZEMLJU.
PRIPREMA TE SE ZA SVE TE ZADAĆE ZA KOJE SI POZVANA JOŠ PRIJE NEGO LI ŠTO SI DOŠLA NA OVU ZEMLJU. MORAŠ IMATI DOVOLJNO SNAGE, VOLJE, ŽELJE I LJUBAVI DA TE ZADATKE OSTVARIŠ, A MI SMO TU DA TI POMOGNEMO NA BILO KOJI NAČIN. JEDAN OD NAČINA JE I OVA PRIPREMA.
- Majo, molim te zamoli, pitaj što su to oni večeras radili na predjelu tvoje dvojke i trojke. Što su to pripremali?
Taj paunov rep ogromnih dimenzija prepun duginih svjetala koja se ulijevaju u tvoju utrobu. Tu se nešto pripremalo, tvoja utroba se priprema za nešto. Saznaj molim te, koliko je astralnih liječnika prisutno današnjem tvojem liječenju - pitam uzbuđeno? - Ja ih vidim veoma mnogo, ali ne znam točan broj.
- Slavko, čekajte malo da postavim upit gore!
Rekli su mi, da ima 13 astralnih liječnika, 8 časnih sestara i 9 anđela pomagača što je: 13 + 8 = 21, 21 + 9 = 30 ili 3 + 0 =3. Oni mi kažu da te pitam Slavko, što znači broj tri?
- Ma meni je to savršeno jasno - odgovaram veselo - tri je brojka stvaranja, ali to je i brojka koja simbolizira Presveto Trojstvo, odnosno Boga Oca Svemogućega, Boga Sina Svemogućega i Boga Duha Svetog Svemogućega.
- To je sve što su mi oni u ovom trenutku željeli reći - dodaje Maja, te nastavlja. Evo imaju još jednu poruku za mene koja glasi:
TVOJA JE ZADAĆA DA CIJELI IDUĆI TJEDAN BUDEŠ SRETNA, ZADOVOLJNA I ISPUNJENA LJUBAVLJU. TVOJE LICE MORA SJAJITI I ŽARITI OD SREĆE, ZADOVOLJSTVA, MIRA I BLAGOSTANJA. NA TVOME LICU SE MORA VIDJETI SRETAN OSMIJEH I ZADOVOLJSTVO BEZ OBZIRA NA TO ŠTO RADILA I ŠTO SE OKO TEBE DOGAĐALO!
- Oni su meni tako, dali zadaću da sljedećeg tjedna maksimalno popravim svoje raspoloženje. Očekuju od mene da budem sretna, zadovoljna i ispunjena ljubavlju, ali na taj način da to pokažem i drugima i da je to stvarno zaista tako. Na taj način se ujedno i ja pripremam za novu fazu rada.
Evo ja sam im sada postavila pitanje, što će biti dalje poslije ovoga? Oni se samo smiju i kažu mi:
ŠTO MANJE OČEKUJEŠ, TO JE BOLJE, BUDI SRETNA S ONIM ŠTO IMAŠ!
Evo sada mi opet preporučuju i savjetuju da pijem što manje kave s kojom sam ja doista malo pretjerivala u zadnje vrijeme. Sugeriraju mi da pijem čaj, osobito voćni.
Sada vidim Gospodina Isusa Krista, on mi se približava, stavio je ruku na moju glavu te me blagoslivlja ovim riječima:
BLAGOSLIVLJAM TE U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. ZNAJ, DA TE MOJ BLAGOSLOV UVIJEK PRATI, BEZ OBZIRA NA TO KUDA IŠLA I ŠTO RADILA, DIJETE MOJE.
SVI TE MI PUNO VOLIMO I ŽELIMO TI MNOGO SREĆE U PRIPREMAMA KAKO BI MOGLA ISPUNITI ZADATKE, ZBOG KOJIH SI I DOŠLA NA OVAJ SVIJET.
MI ĆEMO SE MOLITI ZA TEBE, ISKRENO, IZ CIJELOG SRCA ĆEMO SE MOLITI ZA TEBE.
TI, MOŽDA, I NISI SVJESNA, ALI MI ĆEMO UVIJEK BITI OKO TEBE, NE NEKI STRANCI, NEGO BAŠ MI KOJI TI ŽELIMO NAJBOLJE, I KOJI ĆEMO TE UZETI POD RUKU I PROVESTI KROZ TVOJE NAJTEŽE ŽIVOTNE SITUACIJE.
IMAŠ MOJ BLAGOSLOV U SVIM SITUACIJAMA, I DOK HODAŠ CESTOM, I TOK TRAŽIŠ ODGOVORE NA MNOGA PITANJA I DOK NA VEČER SKLAPAŠ UMORNE OČI, PA SVE DOK SE NE PROBUDIŠ, DOK SE NE ZAMISLIŠ NAD TIM ISTIM PITANJIMA.
IDI S MIROM BOŽJIM, S MOJOM VELIKOM LJUBAVLJU I ZADOVOLJSTVOM ŠTO SI MEĐU NAMA I ŠTO SI ZAPRAVO VRLO, VRLO SNAŽNA OSOBA!
- Vrata se iza mene zatvaraju i ja izlazim u prirodu, a potom u nekakav hodnik, spuštam se niz njega, ulazim u jedan njegov dio gdje mi netko kaže:
TEBE SMO ČEKALI DA DOĐEŠ PO SVE OVE LJUDE KOJI SU KRIVI, ALI RADI DOBRIH DJELA, PREKRIŽIT ĆEMO NJIHOVU KRIVNJU I NEKA ODU S TOBOM U MIRU BOŽJEM!
- Sada osjećam prisustvo samog Gospodina Boga.
- Majo, reci mi molim te, da li ga i vidiš?
- Ne, ne vidim ga, ali osjećam njegovo prisustvo i njegovu energiju. Ona je potpuno drugačija od svih ostalih energija i lice se moje samo od sebe razvlači u osmjeh i žari se.
Osjećam se veoma vedro, sretno i zadovoljno!
Pomislila sam, Bože, zar si toliko dobar prema meni!
Čujem, njegov glas kako mi odgovara:
ZA VEČERAS IMAŠ SVE POKLONE. SVE ŠTO JE TEBI UPUĆENO, UPUĆENO JE I SLAVKU. SVI BLAGOSLOVI I SVA ENERGIJA, KOJU SI DOBILA TI, UPUĆUJEMO ISTO I SLAVKU.
NEKA I ON BUDE ISPUNJEN SREĆOM, MIROM, ZADOVOLJSTVOM I SNAGOM DA MOŽE I DALJE RADITI, BITI SRETAN I ZADOVOLJAN. A MI OD VAS ZATO OČEKUJEMO MNOGO, ČAK MNOGO VIŠE NEGO MOŽETE DATI.
NAŠI SU BLAGOSLOVI UZ VAS!
- Majo moja, da li si ti umorna?
- Slavko, osjećam se opušteno i sretno uz blago prisustvo, recimo tako, slatkog umora.
- Slavko, koliko bi to već moglo biti sati? - upita me pospano Maja.
- Ej Majo moja - gledajući na sat odgovaram joj - sada je već 00:40.
Nema što, večeras smo zaista doživjeli jedan neobičan i uzbudljiv rad, no sada je vrijeme da se, i ja, i ti malo odmorimo.
Želim ti lijepu i ugodnu noć te da lijepo spavaš i još ljepše sanjaš, da ujutro budeš veselija, krepkija, sretnija i mnogo, mnogo zdravija nego si sad.
Jedno veliko, toplo, iskreno HVALA Bogu Ocu Svemogućem, Bogu Sinu Svemogućem, Bogu Duhu Svetom Svemogućem, Anđelima Nebeskim koji su cijelo vrijeme našeg rada bili zajedno sa nama.
- I ja se zahvaljujem na porukama i liječenju, te svima koji su večaras sudjelovali u našem radu.
A tebi, Slavko, želim krepki i zdravi san da oboje sutra budemo veseliji i sretniji.
- Bog! Ćao! - pozdravljam Maju i pri tom lagano i tiho spuštam slušalicu.
PRVA PORUKA GOSPODINA ISUSA KRISTA I BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Ponedjeljak, 17. ožujka Godine Gospodnje 1997.
Ponedjeljak uvečer oko 23:00 sata mojom radnom sobom razlijegao se zvuk telefona, u telefonskoj slušalici začuo se milozvučni, vedri, mladenački glas Maje iz Zagreba.
- Bog Slavko, kako si mi večeras? -Učtivo će Maja - Ja se veoma lijepo osjećam. Ako želiš možemo odmah krenuti sa radom?
- Pa Majo, ja sam dobro, hvala na pitanju raspoloženo joj odgovaram na njenu bujicu pitanja - i ja sa nestrpljenjem čekam ovaj rad cijeli dan. Gorim od radoznalosti da saznam što ćemo lijepo i korisno danas čuti i vidjeti sa visokih nebeskih i astralnih visina. Započinjem sa radom na njenom fizičkom i energetskom tijelu.
Moj rad, Maja prekida govoreći - Slavko, evo vidim s nama su Gospodin Isus i Blažena Djevica Marija. Njih dvoje večeras djeluju posebno lijepo i sjajno.
- O Bože moj! - ushićeno odgovaram – pa već na početku su se pojavili. Evo, i ja primjećujem obilje sjajnog svijetla koje ispunjava prostor i zrak puneći ga blaženstvom i mirom. Evo sada su njih dvoje zbacili sa sebe nekakav vanjski plašt - nastavlja tiho sa opisom Maja – te nam pokazuju koliko su njihova srca čista, ispunjena ljubavlju, vas dvoje da vam očistimo srca, da budu čista pred Bogom, i vanjskim svijetom, i pred svim uzvišenim i Bogom orijentiranim ljudima s najviših nivoa, da možete normalno s njima razgovarati.
Osjećat ćete lakoću u srcu kao i radost primanja i davanja bezgranične ljubavi. Tu smo sada da očistimo vaša srca, a nakon toga i srca milijuna ljudi na planeti Zemlji. Budite Božji učenici, njegove vjerne sluge i podanici jer samo ćete tako naći svoj mir, ljubav, sreću i zadovoljstvo na ovoj Zemlji. Slušajte nauk Božji, slavite Boga, hvalite Boga i njegovo učenje na Zemlji!
- Slavko, velika je milost upućena nama u ovim Božjim riječima i Njegovom Božanskom Blagoslovu.
- Je, Majo moja - potvrđujem - velika je to milost i blagoslov za nas oboje.
- Evo sada mi se čini - nastavlja ushićeno sa opisom Maja - da svjetlost sa Isusova srca prelazi na svakog od nas pojedinačno. Kao da se neposredno pretače iz srca u srce. Ta predivna svjetlost koja sja oko Njega, očarava me svojom ljepotom. Upravo ta svjetlost i ta ljepota ulaze u naša srca! Evo Gospodin Isus potvrđuje svoj neobičan blagoslov riječima:
- Moje darove ste dobili!
- Osjećam kako moje tijelo sada ispunjava jedna suptilna i blagotvorna energija. Majo moja, koji je to lijep osjećaj. Evo Slavko sada nam prilazi Blažena Djevica Marija - nastavlja dalje Maja - njena je svjetlost nježna, meka, topla baš onakva kakva može biti samo majčina ljubav! Svom svojom silinom obasjava nas svjetlost iz Njenog srca. Što joj reći u tome trenutku osim, možda - Majko Božja, pomozi nam i u dobru i u zlu! Nikad nas nemoj napustiti! Na ovo se Blažena Djevica Marija samo blago nasmijala, ona nije onako ozbiljna kao Gospodin Isus. Glasom punim nježnosti i topline nam govori.
– Neka bude blagoslovljena Crkva koja slavi Gospodina Boga, Isusa i Duha Svetoga! Neka što više ljudi dolazi u nju i moli pa će biti više sreće, mira, blagostanja, blaženstva i zadovoljstva na ovoj Zemlji.
Na njenom licu se ocrtava sreća radi ove poruke te dodaje:
- Ne zaboravite da ljubav pokreće svijet! Samo se iskrene ljubavi mogu održati na Zemlji! Iskreno volite i dijelite ljubav s drugim ljudima! Ne zaboravite djecu, bez obzira jesu li ona velika ili mala! Ona su radost Božja! Darujmo im lijep život, pun sreće i mira! Omogućimo im Božji blagoslov! Ne zaboravite da Sveti Križ nešto znači! Ne zaboravite na krstitke, prvu Sv. Pričest, jer sve to otvara vrata vašoj djeci da svakim danom spoznaju sve više, koliko je Bog dobar, pun milosti i prepun ljubavi za sve nas! Nemojte im zatvarati vrata! Otvarajte ih široko! Učite ih da vjernost Bogu nije kazna već velika ljubav, da Bog prašta, a ne kažnjava! Neka njihova mala srca budu otvorena za Njega i sve nas! Volite djecu svoju ili tuđu svejednako! Ona su još male, sretne duše koje u pravo vrijeme moraju biti pripremljene na teškoće koje dolaze u životu. Samo uz podršku i ljubav vašeg dragog Boga ona mogu lakše i sretnije ići kroz život! To je moja poruka za večeras.
- Slavko, čuješ li ovu lijepu i dirljivu poruku.
- Čujem Majo, čujem predivna je ta poruka što nam je Blažena Djevica Marija saopćava - zahvalno odgovaram.
Evo, Slavko - nastavlja sa pričom Maja - sada nam ponovo pristupa Gospodin Isus obraćajući nam se:
-Otvorite svoja srca! Podignite ih visoko prema Bogu! Neka budu otvorena za Njega i za sve lijepo što nam može darovati! Ne bježite od Njega. On je toliko dobar, milostiv i popustljiv da će vam oprostiti sve vaše grijehe ako se pokajete iskreno, iz srca, ali znajte i vjerujte da On sve zna, sve vidi i čuje! On je na svakom djeliću ove zemaljske kugle. On je svugdje s vama i nikad vas ne ostavlja. I koliko god vam se činilo da je život nepravedan i da je Bog ponekad nepravedan - to jednostavno nije istina! On će vas uvijek svojom očinskom rukom voditi najsigurnijim putem kroz život pazeći da vam se, ipak ne dogode najružnije stvari.
Ako u životu prođete kroz neke teškoće, to je zato da steknete potrebna iskustva, da nešto naučite, da spoznate određene životne zakonitosti. Svatko je od vas Božji učenik. Budite sretni što možete učiti od tako blage i pristupačne osobe koja je uvijek s vama i uvijek vas prati. Zato Ga volimo, otisnimo se prema Njemu i zahvalimo mu ovim riječima:
Ako u životu prođete kroz neke teškoće, to je zato da steknete potrebna iskustva, da nešto naučite, da spoznate određene životne zakonitosti. Svatko je od vas Božji učenik. Budite sretni što možete učiti od tako blage i pristupačne osobe koja je uvijek s vama i uvijek vas prati. Zato Ga volimo, otisnimo se prema Njemu i zahvalimo mu ovim riječima:
OČE, HVALA TI ZA SVE, ZA SVE SRETNE, LIJEPE I DOBRE TRENUTKE U MOME ŽIVOTU! HVALA TI I ZA SVE TEŠKE, TMURNE I BOLNE TRENUTKE U ŽIVOTU JER DA NEMA I JEDNIH I DRUGIH, NE BIH ZNAO KOLIKA JE TVOJA LJUBAV I KAKVI SU TVOJI DAROVI UPUĆENI MENI - MALOM ČOVJEKU! OPROSTI MI ZATO SVE MOJE GRIJEHE, PODARI MI MIR I SREĆU I DAJ MI DA ŽIVIM DALJE SRETAN I RADOSTAN U TVOJOJ MILOSTI I LJUBAVI!
Trenutak, Slavko - jednu kratku stanku pravi Maja potom nastavlja - Evo, sada Gospodin Isus pojašnjava prije izrečeno:
- To je molitva Bogu i kad god je izmolite, On će vas uslišati bez obzira na kojem jeziku i kojim riječima to izgovorili Bog je tu! Bog će vas uslišati, oprostiti i udijeliti svoju ljubav! Zato, volite ga! Još nešto bih vam želio poručiti - nastavlja Gospodin Isus - Uskoro dolazi veliki praznik.
Molimo vas da na taj dan molite iz srca bez obzira gdje bili. Toga trenutka izrazite ljubav našem Gospodinu Bogu da zna da ste stvarno toga trenutka s Njim. Znajte, On vam to neće zaboraviti! Bit će uvijek uz vas! Nemojte zaboraviti toga dana zapaliti svijeću! Kadgod osjetite potrebu izmolite tri puta molitve Oče naš... i Zdravo, Marija... Uz te molitve obavezno izmolite pokajanje za sve vaše grijehe i zamolite za oprost! Vaše će molitve biti uslišane! Isto tako toga dana zamolite Boga da vam ispuni one želje koje nosite duboko i iskreno u svome srcu! Bit će vam uslišane!
Molimo vas da na taj dan molite iz srca bez obzira gdje bili. Toga trenutka izrazite ljubav našem Gospodinu Bogu da zna da ste stvarno toga trenutka s Njim. Znajte, On vam to neće zaboraviti! Bit će uvijek uz vas! Nemojte zaboraviti toga dana zapaliti svijeću! Kadgod osjetite potrebu izmolite tri puta molitve Oče naš... i Zdravo, Marija... Uz te molitve obavezno izmolite pokajanje za sve vaše grijehe i zamolite za oprost! Vaše će molitve biti uslišane! Isto tako toga dana zamolite Boga da vam ispuni one želje koje nosite duboko i iskreno u svome srcu! Bit će vam uslišane!
- Ova Isusova poruka vezana je za naš veliki, katolički blagdan - Uskrs! -zaključujem.
- Primam još jednu dodatnu poruku od Gospodina Isusa - govori Maja - On kaže.:
- To je moj dan! Taj dan ja sam uskrsnuo da bih sve vas oslobodio grijeha koje ćete i nehotice počiniti svakoga dana. Stoga, ne zaboravite mene i moju žrtvu koja je bila zbog vas! Slavite taj dan moga uskrsnuća onako kako najbolje znate i možete, ali to učinite iz srca i ja ću znati da je to zaista tako! I Bog će znati da je to doista tako!
- To Gospodin Isus reče uz pripomenu da će, već iza Uskrsa sve one koji se protive Božjoj volji, stići zaslužena kazna. Dodaje da se iza velikog Uskrsnuća mogu nažalost, očekivati čudne stvari. Ni jedna od njih neće biti dobra, pa se treba maksimalno zaštititi od njihova djelovanja. Ljudi s razumijevanjem moraju pomagati jedni drugima! I do Uskrsa je vrlo osjetljivo razdoblje. Miješat će se puno energije i treba paziti s kim se i kako komunicira.
- Znači očekuje nas veoma ozbiljno razdoblje Majo - primjećujem.
- Evo stiže i neko upozorenje za medije - na to odgovara Maja - netko ukazuje na medije i da bi trebalo ispitati o kome i o čemu je riječ.
Dobivam još jednu informaciju Slavko:
- Zadaća je Božjih službenika da pomognu ljudima te im ukazu na pravi put - BOŽJI PUT, put ljubavi i razumijevanja. Treba se suprotstaviti onima kojima je bliža propast svijeta, katastrofa, kataklizma.
Slavko mislim da sada trebamo završiti sa radom jer upravo nam Gospodin Isus i Blažena Djevica Marija udjeljuju blagoslov koji će nas štititi i čuvati u narednom periodu.
- Da, i ja osjećam Majo - pokušavam joj opisati beskrajni mir i blaženstvo koji prožimaju cijelo moje biće.
Zahvljujem se na ovim bitnim i važnim porukama koje su večeras Gospodin Isus i Blažena Djevica Marija podjelili sa nama.
Još jednom im na svemu jedno veliko i toplo hvala.
- Slavko evo Oni odlaze - pospano će Maja.
Tebi želim laku noć te slatko sanjaj. Čujemo se sutra. Bog. Ćao.
- Bog dušo draga!
I ja tebi želim lijepu i ugodnu noć da se ujutro probudiš krepka, čila i odmorna.
Laku noć. - otpozdravljam joj u već u ranojutarnjim satima novog dana, polako i ja osjećam na sebi blage tragove umora i pospanosti.
DRUGA PORUKA GOSPODINA ISUSA KRISTA I BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Četvrtak, 20. ožujka godine Gospodnje 1997.
Ljudi moraju raditi zajedno, jer zajedno su jači. Morali bi više meditirati, ići u crkvu i moliti za oprost. Želje su blagodat i treba ih upućivati Blaženoj Djevici Mariji.
Bio je četvrtak, 20. ožujka godine Gospodnje 1997. točno u 23:00 sata na mojem radnom stolu je zazvonio telefon. Kada sam podigao slušalicu sa onu stranu žice začuo sam ugodni, srdačni, mladenački glas Maje iz Zagreba.
- Dobro veče Slavko.
- Dobro veče Majo - odgovaram joj i ujedno produžavam sa pitanjem – Kako ste mi večeras?
- Hvala Bogu, veoma dobro se osjećam.
- Majo opusti se malo, nemoj zategnuti mišiće. Popraviti ću malo rad čakre broj tri i pet.
Upravo sam radio na čakri broj sedam, kada iznenada začujem Maju kako mi kaže - E Čuj Slavko - govori mi - sad tek postajem svjesna da je cijelo vrijeme ovog liječenja netko bio pokraj nas, netko je bio sa nama, ali se nije miješao u liječenje.
- Majo, pa to je Gospodin Isus, evo, daje nam znak da još nije vrijeme da završimo za večeras - odgovaram joj.
Da sada i ja vidim - odgovori Maja i nastavi - Gospodin Isus je danas obučen u bijelu odoru, sačinjene od fine, mekane tkanine, te je zaogrnut sa krasnim, crvenim plaštem. Ta je odora nešto svečanija nego li inače, ali to još uvijek nije, njegova najsvečanija odora. Evo osmjehuje mi se Gospodin zadovoljan što sam primijetila tu promjenu u njegovom izgledu te mi govori:
- To je samo vanjska promjena. Moje Srce i Moja Ljubav za sve vas se nije ništa izmijenila, i ja imam poruku za vas dvoje, i samo za vas dvoje. Lijepo se dogovorite oko knjige. Ja sam zadovoljan, a zadovoljni su i najviši nivoi. Vi ćete lijepo i pametno surađivati i nadalje. Unesite u jednu od tih knjiga slijedeću moju poruku.
- Reci što sad vidiš? - nestrpljivo zapitam.
- Evo sada vidim veliku knjigu na stalku - opisuje Maja - knjiga je od grubog papira i smještena je u tamne korice, papir u knjizi nije ni predebeo ni pretanak već je nekako srednje debljine. U toj knjizi su zapisani mnogi podaci, a neki od njih se odnose na pojedince,te što im je činiti od davnina do današnjeg doba. U knjizi kao da se nešto traži, evo, sada vidim 1672. godinu, a potom 1620. godinu, tu se nalazi i nekakav tekst koji opisuje događaj na nekoj rijeci.
Evo, vidim rijeku, slap i jezerce pa sve mi se čini da se to nalazi negdje u Južnoj Americi, Slavko. Gospodin Isus mi sve to pokazuje da bi vidjeli svu snagu prirode,te koliko je čovjek sitan i nemoćan naspram nje kada se ona jednom pokrene.
Kada se priroda pokrene mi ljudi možemo samo pratiti njena silna događanja. Priroda nam ne odgovara uvijek, već joj se mi moramo prilagođavati. Čovjek mora biti spreman na katastrofe koje se najavljuju, na poremećaje koji će se tek dogoditi, o čemu i govore brojne znanstveno-popularne emisije.
Čovjek mora shvatiti kolika je moć prirode, on ju mora prihvatiti i voljeti te poštivati njenu volju, snagu, i razumjeti njene zakonitosti, kao i sve ljude. Evo nakon ove poruke ova velika knjiga se zatvara, te se otvara jedna druga knjiga manja od prethodne koja ima bijele korice te zlatni okvir i križ.
- Majo, vidiš li ti tko to sada prilazi stalku? - želim saznati.
Ja sad vidim Blaženu Djevicu Mariju - odgovara Maja - upravo je prišla stalku na kojem stoji otvorena, bijela knjiga, knjiga se zatvara. Blažena Djevica Marija polaže svoju ruku nad zatvorenom knjigom, to je gesta blagoslova, nakon toga nam govori:
- Sine moj, tek sada se može raditi na ovoj knjizi. Ne zaboravi, svaku stvar mi moramo blagosloviti.
- Sada vidim da se knjiga ponovo otvorila i jednu ruku sa krunicom koja lista tu knjigu. Sadržaj knjige mi je teško razabrati no tu nešto piše o PALOM ANĐELU. Izgleda da je smisao ovog teksta da upozori ljude na pale anđele, i na to da shvate tko su oni, što žele, koja im je uloga i na koji ih način bar djelomično možemo upoznati kada se susretnemo s njima.
Evo, ruka nastavlja sa listanjem knjige. Slijedeći dio knjige se bavi sa odnosima medu ljudima počevši od onih najjednostavnijih koji se odnose na svakodnevne komunikacije, susrete na ulici, poslu i si, odnosno odnosi među pojedincima te se proteže i na složenije odnose u obiteljima, kolektivima pa do najsloženijih u cjelokupnom društvu. Mnogo toga piše u toj knjizi Slavko!
Evo - čita dalje Maja - najvažnije je od svega da se čovjek samim činom rođenja materijalizira na Zemaljskoj kugli. On već od toga trenutka počinje sa procesom starenja, ali i sa procesom uspostavljanja odnosa prvo prema svojim roditeljima pa potom proteže formiranje odnosa prema svojem širem okruženju.
Kroz proces odrastanja on sve više širi svoje odnose sa ljudima, postiže sve veći stupanj samostalnosti od roditelja, odlazi na školovanje, stvara brojna prijateljstva, zapošljava se, uspostavlja brojna poznanstva i odnose na poslu, te brojne druge veze. Tada se javljaju teškoće, jer kroz te odnose čovjek može mnogo toga načiniti krivo, te jako malo ljudi uspješno izlazi iz tih teških situacija. Tu možemo reći da je izuzetno važna ispovijed i mogućnost iskrenog pokajanja.
Odnos čovjeka prema drugom čovjeku i čovjekov odnos prema nekoj grupi izuzetno je važan za njegov razvoj. Ljudi su u tom pogledu veoma malo naučili i svatko misli samo na sebe - što je najveća pogreška. Ljudi ne shvaćaju da ako sami žele napredovati, moraju učiniti sve, da svaka jedinka u društvu napreduje, da cijela sredina napreduje, da bi svaki čovjek u njoj mogao lakše ostvarivati svoje težnje.
ZAJEDNO MORAMO RADITI! ZAJEDNO SMO JAČI! TO JE PORUKA. LJUDI BI TREBALI VIŠE MEDITIRATI, VIŠE IĆI U CRKVU I SLUŠATI, A MLADI BI POGOTOVO TREBALI DUŽE OSMAJATI U CRKVI I MOLITI ZA OPROST!
Treba pokušati razumjeti sve te odnose i ne iznenađivati se, ako nam neka osoba, naoko bez razloga, iznenada dođe u misli. To su primjeri misaone komunikacije na kojima se najbolje uči.
Slavko - prenosi Maja - evo, stiže mi poruka od Gospodina Isusa koja se na tebe odnosi. Slavko, tebi je namijenjena određena zadaća. U ovome zemaljskome životu, radi ostvarenja iste, potrebno je da mnogo i brzo učiš. Dio toga je već prođen, ali mora se učiti još mnogo, mnogo više. Sada se knjiga zatvara, a Gospodin Isus diže ruku govoreći:
- Došlo je vrijeme, čovjek je toliko slomljen i mora biti sretan, ako mu budući dani budu lakši i jednostavniji. Ti dani će biti osobito teški za osobe koje prenose poruke, jer će biti ubacivanja u njihove informacijske kanale, no Blažena Djevica Marija ima veliku snagu i moć zaštite da se takvo što ne bi dogodilo. Biti će određenih prijetnji, što će za tebe Slavko predstavljati jednu kušnju koju ako prijeđeš, biti ćeš bogato nagrađen, dobiti ćeš poklon i jednu informaciju dok se budeš nalazio u crkvi.
- Evo sada nas Gospodin Isus posebno upozorava da se čuvamo neke osobe koja nam ne želi ništa dobro. Trebamo na Uskrs moliti tri Očenaša i tri Zdravo Marije i jednu molitvu po izboru, također trebamo zapaliti jednu svijeću i izreći svoje molbe. Iza tih molitvi mi možemo izreći i naše želje, jer Uskrsnuće Isusovo omogućava Uskrsnuće samih naših duša, koje nam omogućava da budemo čišći, ljepši, zdraviji, snažniji, miliji i jači za sve ono što nas čeka u razdoblju koje dolazi, a osobito za sve ono što se treba napraviti.
Slavko, sada izlazim iz crkve - nastavlja sa opisom Maja - pri čemu mi se obraća Blažena Djevica Marija ovim riječima:
- Nemojte zanemariti tlo oko crkve. Stanite tamo kada nema mnogo ljudi, prije iti poslije mise i crpite snagu iz te zemlje. Pazite također kraj koga ćete sjesti u crkvi na misi, kraj kakve duše i to osobito na Uskrsne blagdane. Morate osobito obratiti pozornost na duhovni nivo te osobe i ne dozvoliti da vas prevari njezin fizički izgled ili njen šarm. Isto tako obavezno treba otići na grob najmilijih i pomoliti se za njih, zapaliti im svijeću, ući u crkvu sam prije ili poslije mise te pomoliti se za onoga tko nam je bio posebno drag.
- Ponovo sam u crkvi, izlazim iz glavnog broda crkve, te hodam drugim prostorijama u koje obično nemaju pristup obični smrtnici. Evo Gospodin Isus mi otvara vitrinice sa malim ostakljenim vratašcima u kojima se nalaze redom: u prvoj kalež, hostija i zvono koje se čuje na misi, u drugoj posebna krunica, a u trećoj bijela plahta... Još jednom izlazim iz crkve, no vani se nalazi neka životinja, koja je vezana na lancu. Blažena Djevica Marija mi govori da se životinju ne smije mučiti, i da ju treba pustiti.
Sada se ponovo vraćamo u crkvu, ponovo prilazimo komodi i nailazimo na mali molitvenik i knjigu u kojoj je opisan, do u detalje, cijeli tijek mise. Ovdje se nalaze i mali stakleni prozorčići u kojima su smještene najveće tajne svećenika, za te tajne ne smije nitko saznati, za te tajne nitko ni ne pretpostavlja da ih svećenici znaju. To su stare tradicije misa koje se prenose sa koljena na koljeno. Iza posljednjeg prozorčića nalazi se njihov zavjet Gospodinu koji je napisan na papiru sa pečatom.
Evo sada primam poruku od Gospodina ona glasi ovako:
- ŽELJE SU UVIJEK BLAŽENSTVA TE KADA U TEŠKIM TRENUCIMA NEŠTO TREBATE PRVO SE OBRATITE BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI, POŠTO JE ONA PUNO BLAŽA I MEKŠA ODNOSNO, PUNO PRISTUPAČNIJA OD GOSPODINA ISUSA.
Ovu poruku primam sa najvišeg nivoa, osjećam kako se Gospodin smije znajući za naše više nego skromno znanje. Sada se otvaraju vrata i čujem kako govori:
- Vas dvoje ste moja djeca i ja želim komunicirati jednostavno, na najbolji mogući način.
- Majo, ja osjećam neku ugodnu toplinu i blagost u svome tijelu - zadovoljno primjećujem.
Dobro si primijetio Slavko - slaže se sa mojim opažanjem Maja - Upravo sada je Gospodin stavio ruke nad naše glave, te nam udjeljuje blagoslov koji donosi opuštanje, zdravlje našim tijelima te živost i polet našem duhu, koji će nam omogućiti da nam slijedeći radovi teku lagano i jednostavno.
Njegova želja je da se ugodno osjećamo u materijalnim tijelima, također nam poručuje da će sve u našim životima doći na pravi put kroz kontakt sa najvišim nivoima. Svaku situaciju koju prolazimo na neki način smo sami stvorili, no u svemu nas prati Gospodinova Ljubav i Snaga te nas hrabri, da nam ne bude odviše teško.
Slavko evo za tebe jedne poruke. Ti si već jedan dio svojih problema riješio, dok ja još moram napraviti dosta u svome životu. Ne bih trebala brzati, jer uskoro ću ionako dobiti poruku. Mislim da se ne bih trebala previše brinuti što će biti sutra, jer sve što mi je potrebno za normalan i uredan život, bit će mi dano.
Ovaj rad poručuje nam Gospodin možemo zahvaliti Gospodinu Isusu i Blaženoj Djevici Mariji, te nas podsjeća da ne zaboravimo na Uskrsnu nedjelju da svečano prostremo stol i zapalimo svijeću bez obzira na vrstu hrane koju ćemo blagovati.
Evo, i Blažena Djevica Marija nam poručuje da će biti vesela kada pogleda naše stolove, jer tom svečanošću mi slavimo Uskrsnuće njezinoga Sina. Zahvaljuje nam se i šalje nam iskreni blagoslov.
Gospodin nas još upozorava da se pričuvamo ljudi koje dugo nismo vidjeli u crkvi, a koji će se tamo nalaziti, bilo bi preporučljivo da izbjegnemo susret sa njima.
Gospodin nas puno voli Slavko, te mu se srce ispuni ljubavlju, kada nas vidi.
Jedno od nas je iskusnije i mudrije, to si ti Slavko, dok sam ja zaigrana i vesela no oboje smo u duši čisti.
Vidim Gospodina Isusa i Blaženu Djevicu Mariju kako se okreću od nas, mašu rukom na pozdrav i lakim hodom nestaju u pravcu istoka.
Još uvijek sve odiše njihovim prisustvom, svjetlošću, blagošću i energijom.
Evo, Slavko, Gospodin Isus i Blažena Djevica Marija nam udjeljuju poljubac za laku noć te će nas čuvati kao što nas čuvaju naši anđeli čuvari.
- Pa Majo, bio je ovo jako lijep rad sa obiljem poruka - govorim ushićeno.
-Zahvaljujem se još jednom na ovoj milosti koju su nam udijelili večeras Gospodin Isus, Blažena Djevica Marija i Gospodin Stvoritelj, osobno. Posebno se još jednom zahvaljujem na blagoslovima i zaštitama.
Majo, dušo moja, vrijeme je da i mi polako poželimo jedno drugom laku i lijepu noć.
- E, pa i ja se isto iz dubine srca zahvaljujem na večerašnjim porukama i blagoslovima. Jedva čekam da spustim slušalicu, i da utonem u slatki san znajući da noćas imam posebne čuvare uz sebe.
Tebi Slavko, laku i lijepu noć, te se čujemo sutra u naše staro vrijeme, oko 23:00 sata - pozdravlja me Maja.
- Unaprijed se radujem našem slijedećem radu - odvraćam joj.
Noćas mi blaženo i mirno spavaj. Ujutro mi budi sretnija, veselija, krepkija, i mnogo, mnogo zdravija nego si mi večeras.
Laku noć. Bog. Ćao.
I OPET SE OTVORIŠE VRATA DVORA NEBESKIH
Svibanj, godine Gospodnje 1998.
Bila je nedjelja, 17. svibnja godine Gospodnje 1998. Oko 23 sata i 30 minuta u mojoj sobi zazvonio je telefon. Podigao sam slušalicu i s one strane žice začuo veseli i zvonki glas gospođe Marije L. iz Osijeka.
- Dobra večer Slavko!
- Bog! Bog! Marija - odgovaram joj ja veselim i sretnim glasom uz blagi i tihi smiješak.
- No, kako se osjećate danas? Kako je Vaše junačko zdravlje?
- Danas mi je vrlo dobro, znaš Slavko, još uvijek sam pod dojmom onog fantastičnog, čarobnog i nikad zaboravljenog rada od jučer. Jednostavno, još uvijek proživljavam ono što je bilo jučer. Čini mi se da i sada lepršam krilima i dižem se nekamo tamo gore, prema zvijezdama i zvjezdanim prostorima.
U duši sam sretna i zadovoljna, još uvijek osjećam ona ugodna i čarobna prožimanja, ne samo u mojem tijelu, nego negdje duboko u mojem srcu i nutrini, rekla bih radije - u dubini moje duše. Ah, kada bih i ovaj rad bio tako ugodan i lijep kao onaj jučer! Znaš Slavko, htjela bih opet biti tamo gore, tako blizu zvijezda. Željela bih da se opet otvore jedna od onih vrata dvora nebeskih o kojima si mi pričao sinoć.
- Marija, ako Ti to toliko želiš, evo, ja ću odmah sada, iz ovih stopa, Tvoju veliku i svesrdnu molbu proslijediti tamo gore, kako se ono kaže -„pravac u Božje uši". Uvjeren sam da će Tvojoj molbi biti udovoljeno.
- Ah, kako bih bila sretna da nas ponovno poveze svemirski svjetlosni brod prema nebu, prema zvijezdama i zvjezdanim prostorima! Opet Ti kažem - htjela bih da ponovno svoja vrata otvori jedan od onih Dvora nebeskih.
Marija, i ja bih bio neopisivo radostan i sretan da se ponovno nađem ne samo pred vratima Dvora nebeskih, već i u samom njegovom srcu. O, kako bih volio još jednom udahnuti onu čarobnu zvjezdanu prašinu žuto-purpurne boje od koje mi zastaje dah, a srce s vremena na vrijeme, zadrhti i zatreperi od neopisive sreće, zadovoljstva, ljubavi, blaženstva i mira.
Marija, molim Te lijepo, zauzmi udoban položaj, onaj koji Ti najviše odgovara, a slušalica neka bude u Tvojoj lijevoj ruci! Počinjemo sa relaksacijom mišića.
Čujem je da kaže: „Spremna sam, što se mene tiče možemo odmah započeti"!
- Dobro Marija, krećemo uz Božju pomoć! - odvratih.
- Započinjem s opuštanjem mišića - od stopala lijeve i desne noge pa sve do tjemena. Privodimo relaksaciju polako kraju.
Marija, kako se sada osjećaš? Jesu li svi mišići opušteni? Osjećaš li lagano prožimanje dobre Božanske energije kroz cijelo tijelo? Kakav je protok energije?
- Ugodno mi je i lijepo - odgovara Marija. Danas osjećam jači protok energije kroz cijelo tijelo. Svi mišići su opušteni i ugodna toplina prožima čitavo moje biće. Teško mi je riječima opisati ovaj čarobni osjećaj. Čuj, Slavko, ja nešto vidim...!
Dobro, dušo! Vidjet ćeš još bolje dok ja pojačam i popravim rad svih čakri. Ti sigurno znaš da je materijalnim očima potrebna svjetlost Sunca da bi one prenosile slike u mozak, a duhovnim očima upravo ova dobra Božanska svjetlost.
Idemo, Marija! Ja počinjem, kao i uvijek, od čakre broj sedam.
Evo, raskošna Ijubičasto-purpurna svjetlost već kupa Tvoju glavu, vrat i grudni koš! Prihvati ovu svjetlost, ugodna je lijepa i pomalo čarobno i opojno djeluje na ljude - vidjet ćeš! Ja s ljubavlju šaljem svaki foton ove prekrasne svjetlosti a Ti je, molim Te, sa ljubavlju prihvati! Sve što je upućeno Tebi, Tebi je i namijenjeno, pa se svakako potrudi da apsorbiraš sve do posljednjeg djelića, atoma i kvanta.
Čujem je kako mi uz krepki smijeh kaže: „Budi bez brige, dobro ću se potruditi, ne boj se, ni jedan jedini djelić ove čarobne opojne energije neće nikamo dalje od mene!"
Nasmijao sam se tome - kako se to u narodu kaže — od sveg srca.
Marija, ja ću sada šutjeti i raditi, javit ću se samo s vremena na vrijeme — tek toliko da znaš da se telefonska veza nije prekinula.
„Dobro, dobro, razumijem Te!" - odvrati Marija.
Izdao sam komande i naredbe radi njena dobra i zdravlja. Svijetla kojima sam liječio Mariju izmjenjivala su se jedna za drugima. Ljubičasta, koraljno-crvena, plava, zelena, žuta itd. Upravo sam prelazio snopom svjetla duginih boja desni bedreni mišić, koljeno, potkoljenicu, kada je Marija u interfon-spiker rekla: „Slavko, eno ga! Svemirski svjetlosni brod!"
Pogledam duhovnim okom po istočnom dijelu nebeskog svoda i zaista zamijetim svemirsku letjelicu zvonastog oblika kako se polako i sigurno približava k nama. Netko je letjelicom vješto manevrirao noćnim nebom. Svakog trenutka mijenjala je boju svoga vanjskog omotača - od lila i ljubičaste do zagasito-crvene i žute boje svjetlosti. Aktivirali su se donji prsteni kojih je sedam na ovoj letjelici.
Svaki prsten na vanjskom ili unutarnjem dijelu svemirskog broda svijetlio je drugom bojom svjetlosti: neonsko-bijela, neonsko-plava, neonsko-zelena, neonsko-žuta, a centralni, središnji prsten isijavao je fokusirano sivo-plavu kozmičku zraku koja je sa ogromnih nebeskih prostora bila usmjerena sve do nas na Zemlji.
Vidim samoga sebe kako prilazim Mariji, blizu smo, tijesno priljubljeni jedno uz drugo. Sivo-plava kozmička zraka nas odozgo „kupa" svojim zagasitim plavim svjetlom, iskričavom magličastom koprenom sivo-plave boje.
Oboje smo podigli svoje glave k nebu i nebeskom prostoru, sivo-plavoj svjetlosti i letjelici s koje je kozmička zraka upućena nama. Iz koncentričnih krugova svjetlost se naglo pojačava i gotovo u svim duginim bojama obasjava travnati predio na kojem se upravo nalazimo Marija i ja.
O moj Bože, otvoriše se trokutasti prozorčići - njih svih trinaest, a iz svakog od njih bila je upućena svjetlosna zraka tako jasna, stvarna i realna, k nama na zemlju, tvoreći pravilan krug oko nas, a iz svakog od prozorčića emitirana je svjetlost druge boje. Noćno nebo nad nama bljeskalo je od raskoši svjetlosnih boja.
Ah moj Bože, bilo je tako lijepo i čarobno! Od svjetlosti, uglavnom duginih boja, noć se pretvorila u dan. Sve je bilo tako jarko okupano tim opojnim čarobnim svjetlima tako da smo se i mi tako osjećali - pomalo opijeni i omamljeni, a u duši vrlo sretni. Naša su tijela podrhtavala od ugodnih impulsa i vibracija koji su, nema sumnje, proizvod čudnog svjetlosnog efekta koji je stizao odozgo, s nebeskih visina, s goleme svemirske letjelice.
Uhvatio sam svojom desnom rukom Mariju ispod njene lijeve ruke kako bih joj pružio osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Dodir moje ruke izazvao je u njoj još veći izljev ugodnih emocija, a strah, ako ga je i bilo, istopio se kao gruda snijega na vrućem afričkom suncu.
Zapazio sam karakterističnu građevinu u obliku kućice kako se s visine od kojih devet kilometara, na četiri zlatna užeta, spušta k nama polako pa sve brže i brže i svakog trenutka bila nam je sve bliža, odnosno sve bliža zemlji. Kućica se polako i sigurno prizemljila na zelenu livadu. Po sredini se, cijelom svojom dužinom središnje osi, automatski sama otvorila.
Poveo sam Mariju u unutrašnjost poprilično velike kućice. Hrabro smo u nju zakoračili i potražili mjesto gdje bismo se mogli smjestiti. Udobna sofa koja je sličila na nekakav manji kauč, izvrsno nam je poslužila kao privremeni smještaj. Tek što smo se smjestili na kauč, kućica se automatski, sama od sebe, hermetički zatvorila.
Žuto-purpurna svjetlost u obliku iskričave zvjezdane prašine diskretnim svjetlom obasjavala je unutrašnjost kućice.
Na samom krovu kućice imali smo dva velika elipsasta otvora, to jest prozora od pleksibilnog stakla kroz koje smo mogli promatrati ogromni svemirski brod s kojeg su i dalje intenzivno dolazila ugodno lijepa, raskošna svjetla, u svim duginim bojama. Oboje smo osjetili laki trzaj kada se kućica počela polako dizati prema golemoj letjelici. Pomno smo pratili njen uspon.
Ispod naših nogu, na samom podu te čudne gondole, zamijetili smo prilično veliki elipsasti prozor od prozirnog pleksibilnog stakla. Kroz njega smo i dalje vidjeli zelenu livadu, ako se to uopće može nazvati livadom, kako i dalje bljeska okupana raskošnim svjetlima u boji. Sve više i više smo se dizali u vis prema nebu i nepoznatoj letjelici, a istodobno se udaljavali od dobre, stare majke zemlje.
Bacio sam pogled gore, prema letjelici, zaključivši da ćemo se za nekoliko trenutaka hermetički spojiti sa glavnom letjelicom. Tako je i bilo. Ponovno smo osjetili laki trzaj malene kućice i čuli metalni zvuk - klik! - kao kada zatvarate poklopac od vašeg džepnog sata. Gondola se automatski spojila sa svemirskom letjelicom. Nevidljiva vrata na desnoj strani kućice automatski su se sama otvorila. Put ka unutrašnjosti svemirskog broda bio nam je potpuno otvoren.
Pred nama se pružao golemi, dugi, dobro osvijetljeni hodnik. Nismo mogli zalutati sve da smo i htjeli. Direktnog izvora svjetla nije bilo. Dobio sam dojam da sve svijetli blagim, ugodnim, žuto-purpurnim svjetlom. Ta svjetlost izbijala je iz poda, iz zidova, sa stropa.
Uhvatio sam Mariju ispod njene lijeve ruke i hrabro ju poveo u srce golemog broda. Shvatio sam da je sve ovo netko pažljivo i pomno isplanirao. Jednostavno, hodnik kojim smo trenutno prolazili vodio je ka samom srcu broda. Došli smo do kraja hodnika i dalje nismo imali kuda. Ispred nas su se nalazila elegantna elipsasta vrata koja su se automatski otvorila čim smo im se približili.
Ušli smo u lijepo uređenu sobu veličine 4 x 4 m, urešenu žutom bojom najljepšeg citrina. Uokolo, uz zidove, ugrađene su ugodne klupice s naslonom. Sjeli smo, udobno se smjestivši kao da smo na krstarenju na kakvom modernom prekooceanskom brodu. Vrata, kroz koja smo netom ušli, automatski su se zatvorila. Kada smo se smjestili, soba se pokrenula kao dizalo u neboderu i krenuli smo prema gore. Vožnja dizalom bila je vrlo kratka. Čim se dizalo zaustavilo, automatski su se otvorila elipsasta vrata. Polako smo ustali.
Uhvatio sam svoju gošću ispod ruke i proveo je kroz vrata. Čim smo izašli iz dizala, vrata su se iza nas ponovo automatski zatvorila. Našli smo se u prilično velikoj kupoli koja je bila rebrasto građena od neke čvrste legure. Između rebara nalazilo se vrlo čvrsto prozirno pleksibilno staklo. Kvrcnuo sam srednjim prstom nekoliko puta po staklu da se uvjerim u njegovu čvrstoću i debljinu. Stekao sam dojam da je vrlo čvrsto i pouzdano. Osvrnuo sam se nekoliko puta, pažljivo razgledajući okruglu sobu nadsvođenu prozirnom rebrastom kupolom.
Shvatio sam da se nalazimo na samom vrhu letjelice zvonastog oblika, na njegovom najisturenijem gornjem dijelu. Namještaj je bio vrlo skroman: veliki radni stol s dvije stolice. Na stolu se nalazio set sa pisaćim priborom, dva rokovnika, prozirni plastični fascikl s nekoliko listova čistog papira za strojno pisanje. Tu su se nalazila i dva manja teleskopa.
Radijus njihovog kretanja bio je 360 stupnjeva. Tik do njih nalazila se po jedna stolica sa automatskim podešavanjem visine sjedenja. Slavko ne bi bio to što jeste kada ne bi malo zavirio kroz teleskop u njedra zvijezda i zvjezdanih skupina.
Jednostavno sam šarao teleskopom po zvjezdanom horizontu. Samo što sam teleskopom napravio puni krug oko svoje osi, otvorila su se vrata dizala koje nas je dovezlo do najviše točke svemirskog broda.
Rekao sam Mariji da uđemo u dizalo jer nam, vjerojatno, žele još nešto pokazati.
Dizalo se nakon nekoliko trenutaka zaustavilo. Sada smo opet vidjeli ispred sebe jedan dugi hodnik. Stigli smo do kraja toga hodnika. Ispred nas su se nalazila troja vrata: jedna ispred nas, jedna s naše lijeve i jedna s desne strane. Zastali smo na trenutak u nedoumici kroz koja vrata moramo proći. No nismo dugo morali čekati, jer su se s moje desne strane automatski otvorila elegantna elipsasta vrata. Put nam je bio otvoren.
Nasmijali smo se i hrabro zakoračili preko jedva primjetnog praga u prilično veliku sobu. U njoj je namještaj bio moderno urešen stiliziranim duborezom cvjetnih motiva. Ormari - od žućkastog mramora, vitrina sa svim mogućim servisima u njoj. Veliki glomazni bračni krevet u stilu Luja XIV, imitacije žućkastog mramora, bio je prekriven žutim brokatom.
Zanimljivo je da je ovaj krevet na čeonoj strani čeone zaklenice (spojnice) imao po jedno veliko uho koje je sličilo na uho košute. Nasmijao sam se od srca i rekao Mariji da dobro pazi što priča, jer ovaj krevet ima uši. Nakon ove moje dosjetke, oboje smo prasnuli u gromoglasan smijeh. Pitao sam Mariju što osjeća. „Čistu, uzvišenu, nesebičnu i Božansku ljubav" - odgovorila je Marija.
Elegantni četvrtasti stolić s dvije udobne fotelje bio je smješten tik do samog stražnjeg dijela kreveta. Debela staklena ploča s duborezom cvjetnog motiva prekrivala je četvrtasti stolić. S lijeve i desne strane kreveta nalazio se ukusan noćni ormarić sa dražesnim cvjetnim aranžmanom.
S lijeve strane, na prednjem dijelu sobe, cijeli zid, širok 5 metara, a visok oko 4 metra, bio je od nekog pleksibilnog stakla. Svi zidovi su bili građeni pod kutom od 90 stupnjeva, ali je ovaj stakleni zid bio koso postavljen u odnosu na pod, otprilike pod kutom od oko 40 stupnjeva, te je imao ovalni oblik kao vjetrobransko staklo na modernom automobilu. Zid se nalazio ispred nas, u pravcu leta broda i kroz njega smo gledali zvijezde koje su se vidjele mnogo jasnije nego li gledano sa Zemlje. One nisu bile ništa veće, samo su se jasnije vidjele.
Udobno sam se smjestio na kauč smješten samo 2 m od staklenog zida. Do mene je sjela Marija. Na stoliću ispred nas bila je lijepo gravirana staklena posuda nježno plave boje u koju je netko već ranije servirao raznovrsne bombone, kekse i druge slatkiše. Ponudio sam Mariji da uzme nešto od toga. Uzela je bombon s desertom od maraske, a ja sam se poslužio jednim lijepim keksom koji mi je prijao. Keks je bio punjen filom od šumskih jagoda. Miris divljih jagoda širio se sobom još dugo poslije jela. Isto se tako osjećao i miris maraske dok je Marija uživala u svome bombonu.
Odjednom se soba počela ispunjavati nekom vrstom žuto-purpurne magle koja mi je sličila na zvjezdanu prašinu. Udahnuo sam duboko i odmah osjetio njene blagodati. Osjećaj sreće i blaženstva, mira, ljubavi širio se čitavim mojim bićem još više nego do sada. Okrenuo sam se i otkrio iza svojih leđa pravi izvor te blagodati, odnosno mjesto odakle je netko svjesno i namjerno ubacivao ovu čarobnu zvjezdanu prašinu u boji u našu sobu.
Iza mojih leđa nalazio se prozorčić dimenzije ne veće od 100 x 50 cm na kojem je bila rešetka ili mreža od nehrđajuće legure. Kroz taj prozorčić neprestano nam je dolazila žuto-purpurna zvjezdana prašina od koje smo se oboje osjećali sretno i zadovoljno.
Upitao sam Mariju kako se osjeća, na što mi je odgovorila: „Osjećam se nekako lako, čarobno, opojno, sretno i nezaboravno. Osjećaj je tako netjelesan, a ipak intenzivan. Vibracije su takve da proizvode u meni nekakvu atmosferu raspoloženja koje kao da dolazi s neke udaljene svemirske planete iz bespuća svemira". Upravo sam pružio ruku da dohvatim još jedan keks punjen filom, kada se, daleko ispred mene, ukaza planet Saturn s ogromnim prstenima u boji.
Opet sam bio iznenađen i zatečen onim što sam ugledao. Ma koliko puta da sam već uočio planet Saturn, svaki put kad ga ugledam, istog bih trena bio opčinjen ljepotom i šarenilom njegovih prstenova i djelom Stvoritelja. Na samoj površini planeta dominirala je žuto-siva boja. Donji dio je od sjene prstena u žuto-sivoj boji i to naglašeno zagasito-žutoj boji! Sada mi je sve bilo posve jasno. Naše je odredište ponovno Empirij tog golemog i prostranog plinovitog planeta Saturn.
Taj svemirski div u promjeru je mnogo veći od ogromnog Jupitera. Nekada, u ranoj mladosti, gutao sam literaturu iz područja astronomije pa sam sada u svemirskom brodu kalkulirao i proračunavao: ako je naše konačno odredište planet Saturn, bit ćemo udaljeni od Sunca više od jedne milijarde milijuna kilometara.
Promjer planeta Saturna je oko 120.515 km. Rotira oko svoje osi za 10,2 sata. To je ogromni plinoviti div na kojemu je užasno hladno. Oko njega rotiraju oko 33 satelita, a neki su od njih veći od planeta Merkur. Iz ugodne tople sobe, sa udobnog trosjeda, prelazim pogledom kroz prozirno pleksibilno staklo po vanjskim prstenima unutar kojih se nalazi žućkasto-sivo okruglo tijelo planeta. Svemirski brod se svakog trenutka sve više približava golemim prstenovima koji bljeskaju u raskoši spektra jednog dijela duginih boja.
Možda se radi o lomu svjetlosti pa sve izgleda mnogo ljepše nego li je stvarno u prirodi, odnosno u materijalnoj stvarnosti. Kako bilo da bilo, ma koliko puta da sam ovo ugledao, iznova sam ostao fasciniran i opčinjen ovim vizualnim prikazom planeta Saturn. Marija je također primijetila da ovako nešto nije mogla ni sanjati, da će jednoga dana pri punoj svojoj svijesti, svojim duhovnim okom ugledati nevjerojatni planet Saturn. Prizor je upravo očaravajući i čini se da je sam planet na neki čudan način živ i da nas je registrirao.
Svemirski brod se, iz trena u tren, sve više približavao prstenovima. Prozreo sam njegovu namjeru: kurs broda tako je usmjeren da letjelica mora proći praznim prostorom između tijela planeta i unutarnjeg ruba prstena. Tako je baš i bilo. Tiho i nečujno svemirski brod svjesnih inteligencija iz viših razina projurio je kroz prazni prostor usmjerivši se ka najvišem ispupčenom dijelu planeta, koji je trenutno najviše bio okupan sunčevom svjetlošću.
Ugledao sam Sunce ali je ono bilo maleno, ništa veće od krupnije naranče. Ne vjerujem da je planet ovako bljeskao okupan jarkim svjetlom udaljenog Sunca. I ja i Marija smo gotovo u istom trenu ugledali još jedan veliki i moćni izvor svjetla koji je kupao najviše plinovite slojeve planeta. Izvor toga svjetla bio je vrlo daleko i dolazio je sa ogromnih nebeskih, svemirskih visina u zlatno-žutom sjaju. Što smo se više približavali površini planeta, ovaj izvor svjetla širio se u obliku lepeze ili paunova repa, dodatno obasjavajući najviše njegove slojeve.
Brod se sve više približavao površini džinovskog planeta. Očekujem da svakog trena pod blagim kutom zaronimo u oblake oker-žute boje. Zlatna svjetlost iz nepoznatog svemirskog izvora obojila je gornje slojeve iz zagasito grejp-žute u oker-žutu boju. Zaronili smo u oker-žute slojeve.
Brod je prividno usporio i sada, jednostavno, tiho kliznuo kroz rijetku oker atmosferu. Vidljivost je poprilično velika. Imam dojam da kroz prozirno staklo, ispred nas, vidim na udaljenosti od 400-500 m. Istina je, da smo iznenada znali naletjeti na manje oblačiće nešto gušće, zagasitije oker boje, pa bi se vidljivost nešto smanjila, ali je taj privremeni suton bio kratkog vijeka.
Odjednom, u daljini ugledah nejasnu siluetu: portret prelijepe građevine. Sve je bilo još nejasno obavijeno okernim oblacima. Naprezao sam vid i svu svoju koncentraciju usmjerio ka toj prekrasnoj građevini kroz čije je prozore izbijala žuto-purpurna svjetlost. Velebna građevina sa dva kata sve se više nazirala.
Kroz mnogobrojne polukružne prozore sve se više probijala žuto-purpurna svjetlost. U pomoć sam pozvao Mariju pitajući ju vidi li nekakvu građevinu ispred nas. Rekla je da vidi nekakav prekrasni dvorac sa zlatnom kupolom iz kojega blješti zlatno-žuta svjetlost. „Imam dojam da je sav u zlatno-žutoj vatri!" - rekla je uzbuđeno. Ona je to vidjela malo drugačije, onako kako to odgovara njenoj duši i njenoj frekvenciji.
Brod je sada posve usporio prikradajući se prvo polagano velebnoj građevini koja se sada vidjela vrlo dobro. Dolje u prizemlju, na sredini ogromne građevine, vidio sam velika vrata, izrezbarena i urešena duborezom sa polukružnom apsidom, odnosno portalom, kao u renesansne katedrale.
Dvorac se nalazi na golemom platou. Jednostavno, pred nama je bio „čardak ni na nebu ni na zemlji". Letjelica se sada sve više približava dvorcu i prizemljuje se na plato tik do goleme ulazne kapije koja se nalazi na samoj sredini ove velebne građevine, urešene mnogobrojnim likovima, apsidama, stupovima sa kapitolima i mnogobrojnim tornjićima ukrasnog i estetskog karaktera.
Oboje smo osjetili laki udar o tvrdo tlo koji je više sličio na laki drhtaj nego li na udar, nakon čega se letjelica zaustavila. Svemirski brod je bio mnogo veći no što sam pretpostavljao. Sa ovog mjesta na kojem sam se nalazio, gledao sam ravno u krov zgrade urešene mnogobrojnim tornjićima. Znao sam da se nalazim negdje ispod okrugle kupole u unutrašnjosti broda. Nisam mogao dokučiti na kojem smo katu letjelice.
Elipsasta vrata sa moje lijeve strane bešumno su se otvorila, a to je značilo da moramo opet krenuti dalje. Samo što smo napustili prostoriju u kojoj smo bili samo jedan trenutak, vrata su se za nama automatski zatvorila.
Poveo sam Mariju dugim hodnikom do lifta, a potom smo se spustili u prizemlje. Izišli smo van u drugi hodnik i krenuli njime do novih vrata koja su se jasno vidjela. Vrata su se otvorila, a potom smo ušli u jedno četvrtasto predvorje s trojim vratima. Zastali smo na trenutak ne znajući kamo krenuti. Marija je zakoračila prema lijevim vratima, ali ona se nisu otvorila.
Pošao sam naprijed još tri koraka i vrata ispred mene se otvoriše. Vidjevši to, Marija mi se približi. Ispred nas je bio nadsvođeni mostić dug kojih desetak metara kojim smo došli do otvorene kapije. Cijeli ovaj let prošao je bez prisutnosti živih bića. Barem nam se tako činilo, jer nikoga nismo ni sreli, ni zamijetili. Znam da je netko bio u toj velikoj letjelici, pouzdano znam da je netko sigurnom rukom proveo letjelicu od Zemlje do Saturna, ali se taj netko, iz tko zna kojih razloga, nije htio eksponirati.
Ovdje, pred dvorcem, bilo je posve drukčije. Tri osobe željno su čekale naš dolazak. Čovjek, muškarac u dobi od 35 godina, plavo-sivih očiju, duge plave kose, koja je u viticama padala po njegovim ramenima, prišao nam je prvi i smjerno se naklonio. Tu su bile i dvije mlade djevojke sivo-smeđih očiju i tamno-smeđe kose, koja je slobodno padala po ramenima i leđima. Bile su vrlo slične. Imale su na sebi skladno krojene dvodijelne kostime oker-žute boje koji su im lijepo pristajali.
Na nogama su imale otvorene sandale s malo povišenom potpeticom zagasito-oker boje. Svaka od njih imala je prekrasan buket žutih ruža. Prihvatio sam ponuđene ruže i u znak zahvalnosti kimnuo glavom i kroz zube promrmljao:
„Mnogo hvala, poštovana gospođice!"
Muškarac kojega sam već opisao, odjeven u dugu odoru žute boje obrubljenu porubom boje starog zlata, doimao se kao kućepazitelj i dvorski meštar, strpljivo je čekao na nas kako bi nas poveo u odaje tog Majanstvenog i čarobnog zdanja. Još smo se jednom uljudno zahvalili mladim djevojkama na poklonjenim ružama i krenuli za kućepaziteljem. On je išao ispred nas mramornim stepenicama široko otvarajući vrata kroz koja smo morali proći.
Dug hodnik kojim smo prolazili bio je popločan žućkastim mramornim četvrtastim pločama. Na sredini hodnika nalazilo se mramorno stepenište što vodi na gornji kat. Popeli smo se gore i krenuli za dvorskim meštrom na drugi kraj hodnika.
On je zastao pred masivnim žutim vratima, izvadio iz džepa poveliki svežanj ključeva, tražeći onaj ključ kojim će otvoriti baš ova vrata. Otvorio ih je i mi smo ušli u veliku sobu svijetlo-plave boje. Meštar se smjerno naklonio i tiho zatvorio vrata za sobom,pa smo u sobi ostali sami ja i Marija. Ova je soba velika luksuzno namještena.
Masivni starinski namještaj boje bijelog jasena lijepo je pristajao uz nježno plavu boju zidova. Golemi bračni krevet u stilu Luja XIV bio je prekriven žutim brokatom. Sa svake strane kreveta nalazio se poveliki noćni ormarić. Na ormariću se već nalazila povelika kristalna posuda sa sedam latica oko vanjskog ruba, prepuna slatkiša, keksa, čokolade i tko zna čega sve ne.
Marija je prva zamijetila kristalnu vazu sa svježom vodom na sredini četvrtastog stola u koju je odložila svoj buket cvijeća. Pokazala mi je rukom na niski okrugli stol sa tri niske udobne fotelje. Na stolu se također nalazila kristalna plava vaza sa svježom vodom u koju sam i ja odložio svoj buket žutih ruža.
Pogledao sam prema Mariji koja se ovog trena nalazila na drugom kraju sobe. Sa stropa je padao svjetlo-plavi snop svjetla točno na njeno tjeme i sve više punio njeno tijelo. Što je svjetlost dublje prodirala u njezin organizam, pretvarala se u purpurno-crvenu svjetlost s dosta žutog sunčevog sjaja.
Snop plavog svjetla sve se više pojačavao i širio kao lepeza i sve jače punio njeno tijelo. I odmah se preko njezinih stanica pretvarao u žuto-purpurni sjaj. Marija je u dubini svoga bića bila toliko „okupana" i ispunjena žuto-purpuraim svjetlom da je ono isijavalo kroz odjeću i bljeskalo svuda oko nje.
Pitam Mariju što osjeća. Čujem gdje kaže :"O Bože, što je lijepo i ugodno! Osjećam se kao da lebdim, tijelo mi je lako kao pero, sav teret, brige i problemi nagomilani u zadnje vrijeme, izgubili su se i nekamo nestali. Pluća su mi tako čista i prepuna nečeg tako opojnog, mirisavog i lakog poput napitka! Kako samo lagano dišem. Ovaj zrak koji sada udišem čini me tako veselom i krepkom! Mislim da sam pomalo pijana od sreće i ljubavi istovremeno." Zaista, vidim je kako se okreće raširenih ruku i pravi piruetu u zraku.
Gledam Mariju kako leprša po sobi kao mala vesela i razdragana djevojčica.
Tako vesela i razdragana prilazi širokom bračnom krevetu izgrađenom u stilu Luja XIV i svom svojom širinom i dužinom baci se na njega. Iznad njene glave kroz maleni prozorčić prekriven zaštitnom mrežom, pojačan je dotok oplemenjenog kisika u purpurno-crvenoj boji. Za tili čas cijela se soba ispunila purpurno-crvenom zvjezdanom prašinom.
Sa svakim udahom ovog plemenitog zraka u boji, naša su tijela bivala lakša, a našu nutrinu i dušu je zahvatio onaj ugodni opušteni osjećaj duboke duhovne ekstaze od koje se tope i nestaju svi problemi i bol, čemer, gorčina i jad, koji su se nakupili u nama tijekom minulih tjedana. I dalje udišem punim plućima taj sladak oplemenjeni zrak, a sa svakim udisajem cijelim mojim bićem, širio se osjećaj blaženstva, mira, ljubavi i sreće.
Marija, udahni jače punim plućima ovu zvjezdanu prašinu u boji, osjećat ćeš se čarobno, vidjet ćeš.
Čujem ju kroz polusan kako mi govori „Osjećam ugodne vibracije i toplinu, koja prolazi cijelim tijelom."
Pred mojim duhovnim okom prolaze valovi koncentrirane svjetlosti svih duginih boja i pune moje tijelo. U ovom trenu osjećam: tiho unutarnje zadovoljstvo, beskrajni spokoj u dubini moje duše i tijela, poželjela bi da ovaj trenutak potraje vječno.
Prošlo je više od jednog sata a mi jedno drugom nismo rekli ni jednu jedinu riječ.
Cijelo moje tijelo pretvorilo se u jednu veliku i toplu dušu iz koje je tko zna po koji puta opet ponovno zračila čista i bezgranična ljubav.
Netko je malo jače pokucao na velika i masivna drvena vrata. Tiho sam prozborio; „Naprijed, slobodno je, samo uđite".
Vrata su se otvorila i u sobu je ušao čovjek u žutoj uniformi, kojeg sam ja nazvao kućepaziteljem ili dvorskim meštrom. Bacio je brz i letimičan pogled ka krevetu i Mariji koja je od ljepote i ugode tijela i duše zaspala kao malo dijete.
Dvorski meštar je rekao da je vrijeme za povratak kući dolje na Zemlju, te da ćemo za nekoliko minuta krenuti odnosno poletjeti ka Zemlji.
Okrenuo sam se ka Mariji koja je sada već posve čvrsto spavala. Nježno sam je dirnuo prstima lijeve ruke po desnom ramenu. Okrenuvši glavu prema meni, upita onako snenim glasom, „Što je, zašto me budiš?"
„Pa znaš prilično smo dugo ostali u ovom nebeskom dvoru, znaš da se nalazimo u Empiriju Saturna."
„Hajde probudi se već jednom, dvorski nas čeka u hodniku pred vratima." Ustala je i krenuli smo prema vratima i hodniku.
Izašli smo iz sobe u hodnik i krenuli polako za dvorskim meštrom prema svemirskom brodu. Brzo smo stigli do letjelice gdje nas je dočekao smeđokosi mladić od kojih 27 ili 28 godina. Klimnuo je glavom u znak pozdrava što je ujedno značilo da krenemo za njim prema unutrašnjosti svemirskog broda. Vodio nas je istim putem do naše sobe koja se nalazila na samom vrhu svemirskog broda.
Motori su snažno zagrmili, osjetio se lagani trzaj i svemirski brod je lagano krenuo prema Zemlji. Sporo, veoma sporo smo se odlijepili od zračne piste NEBESKOG DVORA na Saturnu.
Planeta Saturn je bljeskala raskošnim oker-žutim bojama.
Svemirski brod starog tipa zvonastog oblika, je navodila svemirska svjetlosna zraka koja dolazi sa nebeskog svemirskog svjetionika. Snažna kozmička zraka sa neba pokazuje put svemirskoj letjelici.
Polako se približavamo saturnovim prstenima, divimo se njihovom sjaju i raskoši njihovih boja. Prolazimo kroz središnji prsten planete Saturn i ubrzavamo prema planeti Zemlji. Za tridesetak minuta vidimo planetu Zemlju okupanu plavkastim svjetlom.
Lijep je Saturn sa svojim raskošnim prstenima i sa svoja 33 satelita (mjeseca) koja ima, no Zemlja mi je ipak draža i milija, jer to je moja planeta na kojoj sam se rodio. Približavamo se samoj površini Zemlje, a snažna i moćna svjetla sa donjeg dijela svemirskog broda paraju noćno nebo i obasjavaju predio zemaljskog tla ispod nas gdje ćemo se za koji časak spustiti dolje na tvrdo zemaljsko tlo. Spuštamo se jugoistočno od grada Crikvenice uz samu morsku obalu. Svemirski brod je ostao lebdjeti u mjestu na visini od 8 kilometara udaljen od površine zemlje.
Zaboravio sam reći da smo se ranije liftom spustili u onu malu kućicu, koju sam ja nazvao gondolom. Gondola s kojom je započelo naše spuštanje prema Zemlji zakvačena je za brod sa četiri debela pozlaćena užeta. U njoj se još uvijek nalazi mnogo oplemenjenog zraka u vidu zvjezdane prašine u boji. Ona još uvijek svakim udisajem liječi naša tijela a još više naše duše.
Što se mene tiče, ja sam se rastopio — cijelo moje tijelo se pretvorilo u jedan veliki eterični lik — pojavu prepunu zvjezdane prašine purpurno-crvene boje.
Cijelo moje biće se rastavilo na proste faktore - milijuni i milijarde sitnih energetskih, eteričnih čestica izbijalo je svakog trenutka i svake sekunde iz mojeg tijela, iz mojeg srca, iz moje nježne i osjećajne pjesničke duše, oko mene na sve strane svijeta. Kada udahnem malo više punim plućima ove zvjezdane prašine u boji, ugodni i topli energetski impulsi, prožimali bi cijelo moje fizičko i energetsko biće.
Osjećaj blaženstva i neopisive ljepote u duši bio je mnogo jači, snažniji i intenzivniji, nego prije tridesetak minuta dok smo još bili u Nebeskom dvoru, odnosno ENERGETSKOM EMPIRIJU PLANETE SATURN.
Stojimo dolje na podu gondole, a pod je napravljen od debelog prozirnog stakla, kroz koji upravo promatramo lagano bešumno približavanje površini Zemlje. Sa visine od 3 kilometra vidimo nekakav pravilan krug u moru uz samu obalu morskog žala. Kako smo sve bliže zemlji i morskom žalu sve bolje i jasnije vidimo onaj pravilan krug na mirnoj morskoj površini.
Taj krug su napravili nemirni i nestašni dupini.
Sjećam se da su nas uvijek kada bismo se vraćali svemirskim brodom sa zvijezda i zvjezdanih prostora dočekali nestašni i razdragani dupini. Očito su obožavali svemirske brodove i ona energetska vanzemaljska bića, koja su upravljala tim letjelicama, nepoznatog porijekla.
Upitam Mariju, kako se osjeća sada kada smo jednom nogom već na Zemlji. Ona je prečula moje pitanje, valjda zato što smo upravo tog trena gondolom dodirnuli čvrsto zemaljsko tlo.
Vrata su se otvorila i ja povedem Mariju preko malog mostića, prema zelenoj livadi prekrivenoj visokom trstikom i drugom napola suhom primorskom travom.
Dvadesetak metara dalje na mirnoj morskoj površini dupini su i dalje izvodili kojekakve vragolije, svojim vretenastim tijelima, ne pokvarivši pritom pravilan krug.
Ja i Marija smo krenuli dalje livadom od gondole, koja nas je sretno spustila na zemlju. Cijela okolina bila je okupana svjetlima, koja su i dalje ne smanjenom žestinom žarila i palila s ogromne visine s glavnog svemirskog broda.
Iz sedam koncentričnih svjetlosnih krugova padala je jaka i snažna svjetlost, koja je i dalje obasjavala nas dvoje, dupine i cijelu okolinu.
Sa donje strane broda lijepo se vidjelo trinaest malih svijetlih trokutastih prozorčića iz kojih se također prosipala snažna svjetlost u boji koja su nas odozgo dodatno kupala. Mali uzani puteljak vodio nas je kroz travom i drugim raslinjem prekriveni kraj dalje prema sjeveru.
Pogledao sam još jednom tamo gore prema nebu i svemirskoj letjelici, čija je posada upravo podizala snažnim konopima gondolu, koja nas je sretno spustila s ogromnih visina, dolje na Zemlju.
Snažna svjetla na letjelici su se upravo polako počela gasiti, jedna za drugim gasio se svijetli krug za krugom, posljednji su sa vidika nestali mali svjetleći trokutići.
Visoko iznad naših glava na noćnom nebu opet su se vidjele zvijezde i puni mjesec kako polako plovi ka zapadnom horizontu.
Nema više svemirske letjelice ni anđela koji su je sigurnom rukom vodili ogromnim svemirom i svemirskim prostorom.
Ponovo sam uhvatio Mariju za ruku i poveo sam je uzanim puteljkom prema sjeveru. Ušli smo u rijetku borovu šumicu, kroz koju je prolazio uzani puteljak. Opazio sam kako se mladi borić savio skoro do same zemlje, a svojim dugim iglicama i tankim grančicama hitro zgrabio Mariju ovivši joj se oko cijelog tijela. Gledam kako se i druge biljke kojih je u rijetkom šumarku bilo još pridružiše mladom vitkom boru i obaviše se oko njenih nogu i ruku.
Nije mi jasno što se to zbiva i događa oko nas.?
Mariju je mladi borić nježno polegao cijelom dužinom tijela po livadi.
Čujem ju kako se smije na sva usta vedrim, zvonkim i zdravim smijehom.
Zamjećujem kako su se pojedine biljke naprosto rastavile na proste faktore - odnosno sitne, sitne čestice, kako bi svoje ljekovite i pozitivne supstance poklonile i darovale Mariji iz Osijeka.
Trenutak kasnije drugi mladi borić dugih iglica i tananih grančica polegne i mene na suhu dugu travu, ugodno me golicajući i otpuštajući svoje energetske vibracije i čestice te svoje ljekovite supstance u moje materijalno fizičko i psihičko tijelo.
Zapazio sam da su sve biljke koje su me dodirivale, rastavile svoje zeleno lišće i stabljike u sitne, sitne energetske čestice koje liče na finu zvjezdanu prašinu, koja je preko otvora na koži ulazila u moje tijelo i dušu. Kada udahnem ovu finu zelenkastu fluidnu, eteričnu masu koju su ispustile biljke duboko u tijelu i duši osjetim kako se sve više i više širi ugodni osjećaj: ljubavi, sreće, blaženstva i mira. Svakim uzdahom ovog fluidnog, eteričnog, plemenitog i ljekovitog zraka, moje tijelo se sve više, i više opuštalo, a topli i ugodni impulsi su sve više i dublje prožimali moje fizičko, psihičko i eterično tijelo.
Ponovno sam osjetio pravu sreću u onom svojem iskonskom obliku, radost što preplavljuje poput tihog vala i ulazi u sve dijelove moga bića, a ujedno otklanja napetost, tugu, bol, čežnju i strah, a istovremeno kako sam već rekao ispunjava: ljubavlju, srećom, blaženstvom, mirom, blaženim mirom.
U tom trenutku sam se osjećao opet potpuno nesputanim i slobodnim. Nisam imao nikakvih želja, osim jedne - da ovo stanje potraje vječno.
Osjećam da sam opet ponovno blizu svojem prvobitnom izvoru, svojem apsolutnom početku, svojem STVORITELJU.
Gledam svoje ruke koje vidim, ali ih ne osjećam. Cijelo moje tijelo se opet pretvorilo u jednu veliku i toplu dušu iz koje je zračila beskonačna, bezgranična i nesebična ljubav.
Oboje smo bili svjesni da smo opet blizu, veoma blizu, svoga SVEVIŠNJEGA. Osjećali smo u sebi u samoj našoj nutrini prisutnost i DUHA SVETOGA.
Zajedno smo opet uživali u ovoj prekrasnoj i neopisivo lijepoj kozmičkoj ekstazi.
Dragi čitaoče, Ovom našem, lijepom, ugodnom, sve-prožimajućem stanju, malo su pomogli i doprinijeli - ANĐELI KOSMOSA IZ EMPIRIJA SATURNA -. A kad su nas zagrlile biljke, i kad su u naša eterična tijela, otpustile svoje energetske ljekovite supstance naša tijela i duše su doživjele nešto neobično i neopisivo lijepo ONO ŠTO SE ZOVE KOSMIČKOM DUHOVNOM EKSTAZOM.
Kod mene osobno je ovo predivno stanje blaženstva, sreće, mira i ljubavi, potrajalo nekoliko tjedana.
Svi oni koji su imali sreće da slijedećih dana dopru do mene telefonom, doživjeli su nešto neobično i čudesno u duši. I do njih je dopirao djelić sreće, ljubavi i blaženstva, koji je još uvijek prožimao cijelo moje biće.
Cijeli dan se nisam mogao otresti ljudi. Jednostavno, nitko nije želio prekinuti telefonsku liniju sa mnom.
Upitam Mariju „No reci mi molim te, kako se osjećaš sada"?.
„Ništa me ne pitaj, molim te".
„Ja sam posve pijana, od sreće, ljubavi i što ja znam od čega sve ne."
„A što se tiče zdravlja ah, ono je na samom vrhuncu, sve ono što nije bilo u redu, sada je u redu."
,,A opet sve ono što me je boljelo i tištilo nestalo je nekamo, izgubilo se negdje, nadam se zauvijek."
„Od srca sam se nasmijao i odgovorim joj "Nadam se." Čujem Mariju kako kaže „
Evo već su 4 sata, pošteni ljudi su se već naspavali, red je da i mi krenemo na zasluženi odmor."
„Da upravu si, i meni se spava."
„Želim ti lijepu i ugodnu noć."
„Čujemo se opet sutra." ,,Bog_Ćao!!!
SUSRET S GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM U CENTRU GALAKSIJE
Bio je ponedjeljak, 5. svibnja godine Gospodnje 1997., tog prvog radnog dana u tjednu na večer kasno oko 23,35 sati zazvonio je telefon na stolu moje radne sobe, opremljene samo najnužnijim namještajem. Podigao sam slušalicu izustivši pri tom tiho:
- Da molim. S onu stranu žice začuo se ugodni mladenački ženski glas. Javila se moja stara poznanica Maja iz Zagreba: - Dobra večer Slavko.
- Dobra večer Majo – odgovaram joj. - No kako se osjećaš danas, poslije onog rada sinoć?
- Misliš, poslije onog predivnog, lepršavog, nesvakidašnjeg rada sinoć?
- E, da, baš tog, kako si ono rekla, lepršavog i nesvakidašnjeg rada sinoć.
- Osjećam se lijepo, lako, lepršavo, ugodno, jednom riječju rečeno odlično sam.
- Ako ste raspoloženi za jedan rad večeras mogli bismo odmah krenuti sa radom, jer evo već je 23,35 sati.
- Prisjeti se dragi čitaoče da je upravo ovako započeo naš razgovor, odnosno razgovor između mene i moje prijateljice Maje iz Zagreba tog svibanjskog dana godine Gospodnje 1997.
- Prisjeti se dalje dragi čitaoče da se vodio razgovor o našem susretu sa GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM kod Egipatskih Piramida.
- Rekli smo da su piramide programirane vremenske kapsule, koje baš u pravo vrijeme pokreću nove i važne procese na planeti Zemlji. Bez njih se određene stvari ne bi nikada zbile, niti pak dogodile na Zemlji.
- Maja je tog 5. svibnja godine Gospodnje 1997. vidjela nešto što sam ja zaboravio reći.
- Čujem ju kako kaže – vidim grad Split, i toranj crkve Svetog Duje, vidim veliku masu, gomilu svijeta na samoj rivi, nose nekakve transparente na kojima nešto piše. Transparent je odviše koso u pravcu mojeg gledanja pa ne mogu dobro pročitati, što piše na tom velikom transparentu.
- Što ti vidiš Slavko, možda ti možeš pročitati što piše na ovom bijelom transparentu koji je najbliže nama?
- Majo, ja ti vidim rivu, masu ljudi, zvonik crkve Svetog Duje, i transparent koji mi stoji suviše koso tako da ne vidim ništa pročitati na njemu.
- Čujem ju kako mi kaže – pokušat ću pročitati što to piše crvenim slovima na tom velikom bijelom transparentu.
- Čekaj malo, piše – DOBRO DOŠLI SVETI OČE!
- Što ja to vidim? – je li Slavko, objasni mi molim te što znače ove riječi?
- E, Majo po onome što si pročitala to znači da ćemo opet uskoro vidjeti Svetog Oca Papu Ivana Pavla Drugog, kao dobro došlog i dragog gosta u Splitu.
- To znači da ćemo opet zaista dobiti Svetog Oca Papu za Gosta, to znači da će On opet doći kao mili i dragi nam Gost u našu lijepu domovinu Hrvatsku. Sada dok ovo pišem prisjećam se mojeg rada i razgovora sa Majom iz Zagreba, te njenog kazivanja, odnosno njenog proricanja da ćemo tamo u budućnosti za od prilike šesnaest mjeseci opet dobiti za Gosta nama uvijek dragog i dobrodošlog Svetog Oca Papu Ivana Pavla Drugog, koji je zaista šesnaest mjeseci kasnije posjetio republiku Hrvatsku i grad Split – Solin, Gospu od Otoka na dan 4. listopada Godine Gospodnje 1998.
- Dragi čitaoče, možda vam sve ovo ne bi ni pisao da ja, sam, osobno nisam imao na taj dan dolaska Svetog Oca Pape Ivana Pavla Drugog susret sa GOSPODINOM ISUSOM u viziji pri punoj svijesti na dan 4. listopada Godine Gospodnje 1998. u 9,45 sati.
Te nedjelje, 4. listopada godine Gospodnje 1998. legao sam na počinak jako kasno, jer sam gledao film „Ben Hur―, i čvrsto zaspao. Dan je uvelike svanuo, a Slavko još uvijek spava kao mala beba. Odjednom sam se prenuo, brecnuo iz slatkog sna, a da tome ni sam nisam znao pravog razloga. Probudio sam se, budan sam, ali ne otvaram oči, zatvorenim očima duhovnim okom ugledam Anđela sa dugom, bujnom, valovitom, smeđom kosom, kako mi kroz smijeh govori:
- AJDE USTAJ, SPAVALICE JEDNA, SUNCE JE VEĆ NAD TVOJIM OMILJENIM HRASTOM!
- Gledam u njega, poznajem ga od prije, znam osobno iz prakse kada On dođe kod mene, odnosno po mene, da se uvijek radilo o ozbiljnoj i veoma važnoj stvari. Ustajem bez pogovora, tihim ali odlučnim glasom upitam ga:
- A, što je to tako hitno, o čemu se radi?
- E, to ja ne znam, to će ti on sam reći.
- Tko će mi reći – upitam ga.
- Pa On.
- Tko On – upitam ga.
- GOSPODIN ISUS KRIST – reče Anđeo.
- A, tako – u čudu izustim ja.
- U sebi razmišljam – GOSPODIN će mi valjda pokazati nešto novo u svezi liječenja kristalima ili nešto slično. Anđeo reče:
- Ajde požuri se, GOSPODIN te sigurno već čeka tamo gore na Zvijezdama. Putovat ćemo svemirskim brodom. Skoknut ćemo na jedno mjesto gdje prije nisi nikada bio.
Bio sam veseo, raspoložen i sretan kada sam čuo da ćemo krstariti svemirom. Požurio sam sa oblačenjem odjeće i potrčao stubištem u prizemlje za Anđelom koji je ubrzanim korakom grabio preko dvorišta prema dvorišnoj zgradi.
Iza gospodarskoga objekta nalazio se maleni svemirski brod, koji je ličio na naš zemaljski šatl. Anđeo je ušao prvi na mjesto pilota, ja sam ušao posljednji, i sjeo na ponuđeno mi mjesto kopilota. Kada sam već sjeo u nazovimo ga tako „šatl― padne mi na pamet da je cijela ova ceremonija sa svemirskim šatlom u stvari izvedena samo zbog mene.
On je želio kao i mnogo puta ranije da mi pokaže i da me uvjeri da u ovom ogromnom svemirskom prostranstvu nismo sami, već da postoje i druge civilizacije koje su naprednije od nas, koje su nas prevazišle, a koriste se ovakvim letjelicama. Snažni motori tko bi ga znao na kakav neiscrpni zvjezdani pogon podigli su malenu letjelicu nevjerojatnom, zapanjujućom brzinom prema nebu i nebeskim prostorima.
Vidim mjesec kojem se sve više i više približavamo. Mini letjelica je obišla dva puta oko Mjeseca, vjerojatno zbog mene kako bi ja bolje mogao vidjeti i osmotriti to nebesko tijelo koje je vjerni pratilac naše Zemlje. Gledana sa visina naša Zemlja je nešto neopisivo, čarobno i lijepo, meko i nježno, more plave boje do jednog metra u promjeru.
Bio sam na Saturnu, Uranu i zelenom Neptunu, ali nadaleko i naširoko od svih najugodnija i najljepša za ljudsko oko i ljudsku dušu je naša planeta Zemlja. Ona ulijeva toplinu u naše srce, dušu i tijelo, ona nam daje samopouzdanje i sigurnost. Ona je naprosto lijek i melem za naše tijelo i dušu.
Ne mogu reći da nisam doživio ljepotu nad ljepotama u glavnom Nebeskom Dvorcu Planeta Saturn, ali u našoj memoriji je zapisano da se na toj planeti bez pomoći Anđela Nebeskih ne možemo održati. Na planeti Zemlji se snalazimo svatko za sebe, uz pomoć uže i šire zajednice održavamo se na površini Zemlje. Naravno da i tu imamo izdašnu svekoliku pomoć Božju. Ali na planeti Saturn i Uran na temperaturi -270 stupnjeva celzijusa bez Božje zaštite i pomoći nismo nitko i ništa, ravni smo nuli.
Sa nevidljive strane mjeseca maleni šatl se spojio sa GLAVNIM SVEMIRSKIM BRODOM, koji je bio ogromnih dimenzija. Začuo sam onaj karakteristični zvuk KLIK onog trenutka kada smo se spojili sa GLAVNIM SVEMIRSKIM BRODOM. Šatl je jednostavno uronio u unaprijed pripremljeno ležište na trupu glavnoga broda. Vrata su se automatski otvorila pa smo se preselili u komforno uređeni salon glavnoga broda. Udobno smo se smjestili u lijepo uređenom salonu broda blizu okruglih prozora.
Znam da su stakla na tim okruglim prozorima strahovito debela, ali slika je bila realna i nije bila iskrivljena kada gledate kroz prozor. Na niskom okruglom stoliću imali smo unaprijed pripremljeno osvježenje. Na ovalnoj tacni bilo je svega, od čokolade i bombona do ukusnih biskvita i napolitanki, i pića za osvježenje.
Anđeo sa dugom, lijepo dotjeranom kosom ponudio mi je iz staklene posude – tacne, ukusni biskvit punjen želeom od naranče. Gricnuo sam malo tog biskvita, dobro je, ukusno je, nije loše. Moji domaćini su reda radi uzeli svaki po jedan kolačić.
- Čujem Anđela kako kaže – krećemo, idemo prema centru galaksije. Motori su uključeni, brod se blago potresao, kratko zadrhtao cijelom svojom dužinom, i pojurio prema okruglom zvjezdanom jatu, koje se naziralo tamo daleko u dubini svemira.
Upitam Anđela kamo mi to idemo.
- Čujem ga kako mi ugodnim glasom govori - pristat ćemo na jednoj od planeta blizu centra galaksije, tamo će ti GOSPODIN ISUS KRIST pokazati nešto novo, a ti se potrudi da zapamtiš sve ono što budeš vidio.
- Hvala Vam na savjetu, Vjerujte mi potrudit ću se da što više zapamtim.
- Zamolim Anđela da mi kaže koliko je dugačka ova grdosija od svemirskog broda?
- Reče mi – oko dvanaest kilometara, a širok tristo metara, visok dvjesto pedeset metara, i ima osamdeset katova.
- Molim Vas hoćete li mi reći kolika mu je maksimalna brzina?
– Pa vašu galaksiju prijeđe srednjom brzinom pedesetak minuta, a ako je potrebno može i prije – odgovara mi.
- Imamo mi brodova sa kojima možemo prijeći cijeli univerzum ( sve galaksije svijeta ) za dvadesetak minuta. Sjećaš se sa takvim si se brodom vozio kada si prije par godina bio kod STVORITELJA BOGA OCA SVEMOGUĆEG.
- Sjećaš se tog broda? - Nikada ga neću zaboraviti – odgovaram ja.
Da, veoma dobro, sjećam se i GLAVNOG NEBESKOG DVORA u kojem tamo daleko na kraju svih zvijezda i zvjezdanih jata, na kraju svih galaksija i meta galaksija, prebiva ON „GOSPODIN BOG NAŠ SVEMOGUĆI―.
- Je li Slavko, a na koju te građevinu podsjeća onaj dvorac u kojem prebiva GOSPODIN BOG OTAC SVEMOGUĆI?
- Neka mi nitko ne zamjeri na ovome što ću sada reći, ali taj dvorac meni liči NA PROČELJE BAZILIKE SVETOG PETRA U RIMU, samo što je taj dvorac ogromnih dimenzija i najmanje je tri puta veći, viši i širi od bazilike Sv. Petra u Rimu.
- Gospodine, hoćete li mi reći tko upravlja ovom grdosijom od broda?
- Pilot ove letjelice je vrhunski pilot Anđeo Kozmosa. Osjetio sam da je svemirski brod odjednom smanjio brzinu, ja bih rekao da je on naglo prikočio jer sam malo posrnuo glavom prema naprijed. Pogledam kroz prozor i imam što vidjeti: mi smo se našli pred samim centrom Galaksije.
VIDIM OGROMNU ZVJEZDANU LOPTU, ustvari loptasto ispupčenje, gdje su zvijezde jako nabijene jedna na drugu, tako su blizu jedna drugoj da čine jednu veliku zvjezdoliku loptu kroz koju se uopće ne može vidjeti. Vjerovali ili ne, bilo me je strah gledati u to okruglo zvjezdano jato gdje su zvijezde tako gusto nabijene jedna na drugu. Nikako mi nije jasno kako se već nisu sudarile jedna sa drugom.
Anđeo ustade i onako uz put mi reče: – Evo mi se polako približavamo našem cilju, idemo ponovno u naš mali šatl. Glavni svemirski brod će ostati u orbiti oko onog sunca tamo, a mi ćemo se šatlom spustiti na sedmu planetu ovo sunčevog sistema. Svi smo napustili veliki svemirski brod i preselili smo se u šatl. Anđeo je sjeo na mjesto pilota, a ja sam sjeo do njega na mjesto kopilota. Motori su upaljeni, letjelica se polako odlijepila od glavnog svemirskog broda i krenula polako put sedme planete, meni nepoznatog sunčevog sistema. Šatl je dva puta obišao oko planete prije nego li je aterirao na travom prekrivenu livadu.
Iz zraka gledano iz ptičje perspektive ova je planeta pomalo ličila na našu Zemlju. Vidjela su se brda, planine, doline, rijeke, mora i jezera. Predio na koji smo aterirali obrastao je tropskom i suptropskom šumom, a jedan dio je bio prekriven gustom, zelenom travom. Izašli smo iz šatla, koji se stabilno prizemljio i čvrsto je stajao na svojem stajnom trapu, koji se sastojao od četiri nogara.
Anđeo me povede naprijed prema tropskoj šumi, iz koje je upravo izlazio povisok čovjek odjeven u crvenoj dugoj togi, lice mu se zarilo, a iz njegovih očiju je izvirala, izbijala neobjašnjiva toplina, ljubav i šarm istovremeno. Duga smeđa kosa padala je u viticama preko njegovih vitkih ramena i pleća. Imao je čudno nebesko plave oči, te čudne neopisivo lijepe i zagonetne plave oči su me fascinirale, dopale su mi se, i duboko me dojmile.
Tiho, bez riječi kimnem glavom u znak pozdrava, napravim znak križa na tijelu duboko naklonivši se ispred NJEGA. Još dok sam bio duboko i ponizno naklonjen pred Njim, dodirnu me onako ovlaš po desnom ramenu, izustivši samo tri riječi: - Ajde idemo tamo, pokazavši pri tom rukom u pravcu šume. Dodir NJEGOVE ruke unio je i ulio u mene, u moje tijelo i dušu, jednu novu, dodatnu i do sada meni potpuno nepoznatu energiju, ljepotu i snagu od koje je zatreperila cijela moja duša i tijelo.
GOSPODIN mi je rekao:
- GLEDAJ DOBRO OKO SEBE I POTRUDI SE DA ŠTO VIŠE VIDIŠ I ZAPAMTIŠ, MOŢDA ĆEŠ IPAK JEDNOG DANA NAPISATI KNJIGU O SVEMU OVOME ŠTO SI OVDJE ČUO I VIDIO.
Ja sam na dan 4. LISTOPADA GODINE GOSPODNJE 1998. OKO 10,10 SATI BIO OSOBNO SA GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM I ANĐELIMA NEBESKIM na meni nepoznatoj planeti na udaljenosti od 18 000 svjetlosnih godina od naše majke Zemlje u blizini centra galaksije MLIJEČNI PUT.
Mnogi će se zapitati, pa što sam ja to radio tamo gore sa GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM?.
- Pa reći ću vam – ON ME JE ODVEO TAMO GORE, KAKO BI MI POKAZAO VELIKO I OGROMNO SAZVIJEŽĐE EGIPATSKIH PIRAMIDA, TE DA VIDIM SAZVIJEŽĐE MAJA I ASTEKA, I NA KONCU DA VIDIM SAZVIJEĐA ČETVEROBRIDNIH AZIJSKIH PIRAMIDA.
Sazviježđa piramida su se nalazila dole nisko na horizontu i jasno su se ocrtavala na noćnom nebu. Mi smo na nepoznatom planetu oko 20 sati po njihovom vremenu, sunce se polako približava ka zapadnom horizontu, i svakog bi časa moglo zaći i nestati sa nebeskog vidika. Njihovo nebo je već tada bilo zasuto milijunima nepoznatih zvijezda. Vjerojatno je da gustoća zvijezda igra veliku ulogu, tako da su zvijezde bliže površini planete nego li kod nas na Zemlji. Tamo je centar galaksije veoma blizu i zvijezde su gusto nabijene jedna do druge, naprosto njihovo nebo je prepuno zvijezda. To su uglavnom zvijezde PRVE i DRUGE VELIČINE tako da se svaka od njih jasno vidi. Sunce je upravo zašlo, izgubilo se na zapadnom dijelu nebeskog horizonta, a prava noć u onom pravom smislu nije nikad ni nastupila.
Na njihovoj planeti cijelu noć traje jedna vrsta obdanice, jer je golema, zvjezdana, usijana, i vječno užarena lopta centra galaksije tako blizu ovog meni potpuno nepoznatog planeta. Iako je sunce zašlo obdanica je tako velika, i snažna da se posve jasno vide boje lišća na drveću i cvijeća kojeg ima prosutog tu i tamo na zapuštenoj livadi.
Okrećem se oko sebe pogleda upravljena ka nepoznatom, čudnom i neobičnom nebu. Cijeli nebeski svod je prekriven pravilnim likovima piramida. Veoma lijepo se vidjela konstrukcija krnje piramide, a kosturi tih piramida su sazdani od posebno velikih, sjajnih i jako vidljivih zvijezda. Nebeski inženjeri su veoma dobro, odnosno odlično obavili svoj posao.
Toliko me se dojmilo ovo nebo i ova jasno vidljiva sazviježđa raznih vrsta piramida, naprosto sam bio očaran ovom ljepotom i dijelom BOŽJIH ruku. Nikako nisam mogao skinuti pogleda sa njih. Bilo kamo da se okreneš i pogledaš na istok, na zapad, na sjever ili na jug, svuda je isto, čekaju te nova čuda, nova sazviježđa piramida, novi izazovi i nove nepoznanice!
- Čujem GOSPODINA kako mi kaže – doći ovamo, vidjet ćeš nešto.
- Priđem bliže i stanem tik do NJEGA sa NJEGOVE desne strane. GOSPODIN se upravo pognuo dolje prema zemlji pogleda uprta u jedan trokut, sazdana od zvijezda. Vidiš li onaj trokut od zvijezda tamo dolje?
- Vidim GOSPODINE.
- Pogledaj tamo dolje kroz njega, i reci mi što vidiš? Saginjem se malo dolje prema tlu isto onako kao i ON i bacim pogled kroz centar zvjezdanog trokuta. Bio sam zatečen, ostao sam bez riječi, bez teksta i bez daha. Čujem GOSPODINA kako me pita:
- No, što vidiš tamo dolje?
- Vidim grad Split, Dioklecijanovu palaču, i toranj crkve Svetog Duje u Splitu. Nikako mi nije bilo jasno kako mogu vidjeti grad Split, Dioklecijanovu palaču, splitsku katedralu, te ogromnu masu svijeta daleko na sjevernom predgrađu kada sam po kazivanju Anđela Nebeskog ovog časa udaljen najmanje osamnaest tisuća svjetlosnih godina od planete Zemlja.
Ponovno čujem GOSPODINA kako mi kaže:
- Pogledaj malo bolje te ljude tamo dolje na Zemlji, na Žnjanu, što vidiš iznad njihovih glava? - Pa GOSPODINE, vidim neku mliječnu, prozirnu svjetlost, liči mi na bijelu, polu prozirnu zvjezdanu prašinu koja pada odozgor sa neba po svim tamo prisutnima.
- Da taj skup tamo dolje u Splitu dobiva snagu, energiju posebne vrijednosti koja će ih nahraniti svim onim što im je potrebno, otprilike svatko će dobiti ono za što se GOSPODINU BOGU molio.
- Oni ljudi tamo dole došli su sa sve četiri strane svijeta, sa različitim problemima. Netko je došao moliti za zdravlje, netko za novac, netko da mirnim putem riješi spor oko nasljedstva sa bliskim rođacima, a drugi su došli zbog drugih razloga.
- Bilo mi je jasno, ovaj skup u Splitu dobiva posebnu energiju i snagu baš odavde iz ovog dijela svemira koji se nalazi blizu centra naše galaksije „MLIJEČNI PUT“, koji je od Splita udaljen točno osamnaest tisuća svjetlosnih godina.
Shvatio sam da je BOŽJE OKO SNAŽNO I OŠTRO I DA SEŽE U SVAKI KUTAK OGROMNOG ZVJEZDANOG BESPUĆA. - Čujem GOSPODINA kako mi kaže:
- Vidim da si ovo što si do sada vidio dobro shvatio, a sada ću vidjeti što ćeš reći na ovo što slijedi. GOSPODIN se okrenuo licem prema tropskoj šumi, a kako smo trenutno bili tik jedan do drugoga okrenuo sam se i ja prema šumi. Iščekujem pogleda upravljena u šumu što će se to tamo pred šumom tako važno zbiti.
- Dragi čitaoče, cijelo vrijeme svoga boravka na ovoj lijepoj i nepoznatoj planeti, trudio sam se svom snagom ne bi li slučajno zapazio bilo kakav znak života na njoj, na primjer, kakav insekt, životinju, pticu, gmaza, ili nešto slično. Međutim pored najbolje volje, želje i patnje nisam vidio ništa što bi mi skrenulo pažnju na znakove života u onom smislu kojeg mi poznajemo.
Biljni svijet je bogat, a gdje buja biljni svijet po logici tu bi trebalo biti i nekog drugog života. Odjednom ugledam nešto to liči na čovjeka, vitku, visoku, kršnu čovjekoliku pojavu kako upravo izlazi iz bujne tropske šume i bez straha se uputila pravo prema nama, odnosno prema meni i GOSPODINU.
Kada je došao na pet do šest metara udaljenosti od nas neznanac zastade. Nije zastao zbog straha, on se ničega ne plaši, na njegovom licu nisam vidio izraz straha niti bilo kakvu dozu opreza kada nam je prilazio. Prilazio nam je posve slobodno kao da prilazi svojem dobrom i starom poznaniku. Zamijetio sam da je gol, kao od majke rođen, bez odjeće. Tijelo mu je lijepo građeno, vitak, visok i kršan ravan kao bor. Tijelo mu je bilo prekriveno gustim kovrčavim crnim krznom.
- BOŽE moj, pa što je ovo? Ovo je inteligentni ili dobro izdresirani majmun, samo krznom liči na majmuna, ali ne i građom tijela, jer nije pogrbljen i zdepast kao na primjer orangutan. To je bilo moje osobno mišljenje, dobro sam se čuvao i pazio da svoja osobna razmišljanja ne izgovorim na glas, pred GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM i Anđelom Nebeskim koji su trenutno bili u mom prisustvu. Neka mi se ne zamjeri, ali ova čovjekolika pojava koja liči na našeg primata se nasmiješila i skinula sa svog lijevog ramena malo veći fotografski aparat koji automatski izbacuje fotografiju u boji (polaroid).
Zahtijevao je da se ja i GOSPODIN približimo bliže jedan drugom. Primijetim kako GOSPODINOVO TIJELO svijetli, sjaji, bliješti i pulsira, kao da je netko u njega ugradio na stotine minijaturnih sijalica, emitira posebnu vrstu energije od koje sam se ja lijepo i ugodno osjećao najmanje još pet do šest tjedana poslije rastanka sa njim. Prinjeo je fotografski aparat ka oku i tri puta stisnuo okidač. Svaki od nas je dobio po jednu fotografiju u džep. Polu čovjek je jednostavno prišao bliže meni, pokazao mi netom izbačenu fotografiju i spustio ju je u desni džep mog sakoa. Slikao me je još jednom, bila je to pojedinačna, samostalna fotografija. Ponovo mi se približio i stavio mi fotografiju u drugi džep sakoa. Kada je prišao blizu mene, procijenio sam da je za čitavu glavu viši, veći od mene (bio je dva do tri centimetra niži od GOSPODINA).
Mozak mi je grozničavo radio, razmišljao sam:
- Odakle mu foto aparat?
- Koliki mu je kvocijent inteligencije?
- Da li je foto aparat njihov proizvod?
- Posjeduju li kuće za stanovanje?
- Imaju li kakve tvornice, gdje rade?
- Koriste li neiscrpni izvor električne ili neke druge energije ? - Poznaju li kemiju, i koliko ju poznaju?
- Čime se hrane, kakve kulture uzgajaju?
- Što se još mnogo nepoznatog krije u onoj tropskoj šumi?
Ja bih rekao da tamo u toj gustoj tropskoj šumi ima još mnogo, mnogo toga nepoznatog.
GOSPODINA nisam pitao ništa o tom naprednom primatu, ON mi sam ništa nije htio reći o njemu. Šumski čovjek još jednom pogleda u nas, mahnu dlakavom rukom na pozdrav, i okrenuvši nam leđa ubrzanim korakom zamače u gustu tropsku šumi.
Mi smo se poslije njegovog odlaska ukrcali u mali brzi šatl i krenuli smo dalje prema drugom nepoznatom suncu, i drugoj planeti jednog drugog meni nepoznatog sunca slabijeg sjaja u blizini centra naše galaksije. Spustili smo se na Zelenu planetu prekrivenu niskim raslinjem i običnom travom. GOSPODIN mi je pokazao određenu vrstu insekata, a na obali jednog malog jezera mikroskopom smo promatrali određene vrste bakterija, koje se slobodno razmnožavaju u vodi.
Na ovoj planeti nisam zamijetio visokog drveća niti bilo čega što bi ličilo na šumu.
*******
Posjetili smo i treću planetu u jednom drugom sunčevom sistemu, meni nepoznate zvijezde isto u blizini centra galaksije, čija usijana i užarena lopta nam je i dalje visjela nad glavom. Imao sam osjećaj da će mi se svakog trenutka ta ogromna usijana lopta strovaliti na glavu te zdrobiti i mene i planetu na kojoj se upravo nalazimo.
Na ovoj trećoj planeti nepoznatog sunčevog sistema nema ništa posebnog za vidjeti. To je planet pustinjskih pješčanih dina i pijeska. Gore iznad naših glava vidi se nešto oblaka pa pretpostavljam da ovaj suhi planet dobije i ponešto kiše. Zaključio sam da se treća planeta tek priprema za razvitak najprostijih oblika života na njemu, (pust je i nema biljnog pokrivača).
GOSPODIN inzistira da se ukrcamo u mali šatl, u biti svi smo se već ukrcali u šatl i krenuli prema glavnom matičnom svemirskom brodu koji nas je čekao kod onog sunca gdje smo posjetili njegovu sedmu planetu, odnosno tamo gdje smo pred šumom sreli onog inteligentnog primata.
Gledam kako se šatl približava svemirskoj krstarici, i čas kasnije začujem onaj karakteristični klik kada su se spojili mali šatl i glavni svemirski brod. Vrata malog šatla su se automatski otvorila tako da smo se ja i Anđeo koji je ujedno pilot malog šatla preselili iz malog šatla u svemirski brod.
Smjestili smo se u onaj isti salon broda u kojem smo bili kada smo krenuli sa Zemljinog mjeseca prema centru naše galaksije MLIJEČNI PUT.
GOSPODIN ISUS KRIST se samo kratko najavio, recimo tako, na brzinu pojavi se u salonu broda samo na jednu minutu, svojom desnom rukom veoma lako, ja bih rekao nježno, nakratko dodirnu moje lijevo rame, a u znak oprosta kimnu glavom, poželi nam sretan put i žurno napusti salon svemirske krstarice.
Zagonetno sam pogledao u oči Anđela i radoznalo ga zapitao:
- Zar GOSPODIN ne ide sa nama?
- Ne, ne ide, ima mnogo posla, ali zato idem ja s tobom, i dovest ću te točno do vrata tvoje kuće u Klakaru.
- Kroz usta sam promrmljao riječi zahvale – dobro hvala. - Zauzeo sam udobniji položaj u stolici sa naslonom i zaspao kao beba – ne sjećam se ničega.
Kada smo aterirali malim šatlom u moje zadnje dvorište, Anđel koji je pilotirao letjelicom, probudio me je:
- Hej, spavalice jedna, opet si zaspao, probudi se, stigli smo do Klakara, u tvojem dvorištu smo.
- Vrata se automatski otvoriše i mi izađosmo iz šatla.
- Anđeo reĉe:
- Znaš, ja sam zadužen za tebe i moram te dopratiti do tvoje kuće.
- Kimnuo sam glavom u znak pristanka, a kada smo došli do vrata koja vode u moju kuću, kratko zastadosmo. Srdačno smo se oprostili i pozdravili. Pozvao sam ga da uđe u kuću kako bi se osvježio nekim napitkom, ali je On to uljudno odbio.
- Reče mi: - Idi u miru, naspavaj se, ovakva krstarenja svemirom znaju biti zamorna, zanimljiva su i poučna, ali ponekad znaju biti zamorna.
- Pa nisam umoran, ugodno se osjećam, lijepo sam se naspavao dok smo se vozili do kuće, do Zemlje, ionako se ništa nije vidjelo osim po koje svijetle munje kada vozimo punom brzinom.
- Pruži mi ruku ujedno govoreći – evo ruke, ja moram dalje, sve je unaprijed proračunato.
- Bog Slavko! - Bog Anđele Nebeski! - Kako ste ono rekli da se zovete – ako nisam što zabrljao mislim da se zovete Šanuel?
- Bio sam pospan, pa možda nisam zapamtio dobro ime.
Okrenuo se prema dvorišnoj zgradi i krenuo u pravcu šatla. Ispratio sam ga pogledom dok se nije izgubio iza leđa dvorišne zgrade.
Dragi čitaoče, svaka riječ koju si pročitao, točna je, sve što je napisano istinito je, onako kako sam vidio i čuo tako sam i zapisao.
- Po mojem mišljenju GOSPODIN ISUS KRIST mi je htio pokazati da i na drugim mjestima u ovom ogromnom svemirskom prostoru postoji život. Na prvoj planeti koju smo posjetili bujao je život u onom pravom smislu. Na drugoj planeti zatekli smo, vidjeli smo siromašniju floru i faunu. Treći planet je bio planet pijeska i pješčanih dina, običnim okom gledano tamo nismo zamijetili tragove života. Možda u onim gomilama i brdima suhog pustinjskog pijeska postoji kakav primitivni oblik života, ali ja ga nisam zamijetio?!!!
Drugim riječima rečeno GOSPODIN ISUS KRIST nam je svima bešćutno poručio da negdje daleko i duboko u bespućima svemira buja raznovrsni život.
Bio je ponedjeljak, 5. svibnja godine Gospodnje 1997., tog prvog radnog dana u tjednu na večer kasno oko 23,35 sati zazvonio je telefon na stolu moje radne sobe, opremljene samo najnužnijim namještajem. Podigao sam slušalicu izustivši pri tom tiho:
- Da molim. S onu stranu žice začuo se ugodni mladenački ženski glas. Javila se moja stara poznanica Maja iz Zagreba: - Dobra večer Slavko.
- Dobra večer Majo – odgovaram joj. - No kako se osjećaš danas, poslije onog rada sinoć?
- Misliš, poslije onog predivnog, lepršavog, nesvakidašnjeg rada sinoć?
- E, da, baš tog, kako si ono rekla, lepršavog i nesvakidašnjeg rada sinoć.
- Osjećam se lijepo, lako, lepršavo, ugodno, jednom riječju rečeno odlično sam.
- Ako ste raspoloženi za jedan rad večeras mogli bismo odmah krenuti sa radom, jer evo već je 23,35 sati.
- Prisjeti se dragi čitaoče da je upravo ovako započeo naš razgovor, odnosno razgovor između mene i moje prijateljice Maje iz Zagreba tog svibanjskog dana godine Gospodnje 1997.
- Prisjeti se dalje dragi čitaoče da se vodio razgovor o našem susretu sa GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM kod Egipatskih Piramida.
- Rekli smo da su piramide programirane vremenske kapsule, koje baš u pravo vrijeme pokreću nove i važne procese na planeti Zemlji. Bez njih se određene stvari ne bi nikada zbile, niti pak dogodile na Zemlji.
- Maja je tog 5. svibnja godine Gospodnje 1997. vidjela nešto što sam ja zaboravio reći.
- Čujem ju kako kaže – vidim grad Split, i toranj crkve Svetog Duje, vidim veliku masu, gomilu svijeta na samoj rivi, nose nekakve transparente na kojima nešto piše. Transparent je odviše koso u pravcu mojeg gledanja pa ne mogu dobro pročitati, što piše na tom velikom transparentu.
- Što ti vidiš Slavko, možda ti možeš pročitati što piše na ovom bijelom transparentu koji je najbliže nama?
- Majo, ja ti vidim rivu, masu ljudi, zvonik crkve Svetog Duje, i transparent koji mi stoji suviše koso tako da ne vidim ništa pročitati na njemu.
- Čujem ju kako mi kaže – pokušat ću pročitati što to piše crvenim slovima na tom velikom bijelom transparentu.
- Čekaj malo, piše – DOBRO DOŠLI SVETI OČE!
- Što ja to vidim? – je li Slavko, objasni mi molim te što znače ove riječi?
- E, Majo po onome što si pročitala to znači da ćemo opet uskoro vidjeti Svetog Oca Papu Ivana Pavla Drugog, kao dobro došlog i dragog gosta u Splitu.
- To znači da ćemo opet zaista dobiti Svetog Oca Papu za Gosta, to znači da će On opet doći kao mili i dragi nam Gost u našu lijepu domovinu Hrvatsku. Sada dok ovo pišem prisjećam se mojeg rada i razgovora sa Majom iz Zagreba, te njenog kazivanja, odnosno njenog proricanja da ćemo tamo u budućnosti za od prilike šesnaest mjeseci opet dobiti za Gosta nama uvijek dragog i dobrodošlog Svetog Oca Papu Ivana Pavla Drugog, koji je zaista šesnaest mjeseci kasnije posjetio republiku Hrvatsku i grad Split – Solin, Gospu od Otoka na dan 4. listopada Godine Gospodnje 1998.
- Dragi čitaoče, možda vam sve ovo ne bi ni pisao da ja, sam, osobno nisam imao na taj dan dolaska Svetog Oca Pape Ivana Pavla Drugog susret sa GOSPODINOM ISUSOM u viziji pri punoj svijesti na dan 4. listopada Godine Gospodnje 1998. u 9,45 sati.
Te nedjelje, 4. listopada godine Gospodnje 1998. legao sam na počinak jako kasno, jer sam gledao film „Ben Hur―, i čvrsto zaspao. Dan je uvelike svanuo, a Slavko još uvijek spava kao mala beba. Odjednom sam se prenuo, brecnuo iz slatkog sna, a da tome ni sam nisam znao pravog razloga. Probudio sam se, budan sam, ali ne otvaram oči, zatvorenim očima duhovnim okom ugledam Anđela sa dugom, bujnom, valovitom, smeđom kosom, kako mi kroz smijeh govori:
- AJDE USTAJ, SPAVALICE JEDNA, SUNCE JE VEĆ NAD TVOJIM OMILJENIM HRASTOM!
- Gledam u njega, poznajem ga od prije, znam osobno iz prakse kada On dođe kod mene, odnosno po mene, da se uvijek radilo o ozbiljnoj i veoma važnoj stvari. Ustajem bez pogovora, tihim ali odlučnim glasom upitam ga:
- A, što je to tako hitno, o čemu se radi?
- E, to ja ne znam, to će ti on sam reći.
- Tko će mi reći – upitam ga.
- Pa On.
- Tko On – upitam ga.
- GOSPODIN ISUS KRIST – reče Anđeo.
- A, tako – u čudu izustim ja.
- U sebi razmišljam – GOSPODIN će mi valjda pokazati nešto novo u svezi liječenja kristalima ili nešto slično. Anđeo reče:
- Ajde požuri se, GOSPODIN te sigurno već čeka tamo gore na Zvijezdama. Putovat ćemo svemirskim brodom. Skoknut ćemo na jedno mjesto gdje prije nisi nikada bio.
Bio sam veseo, raspoložen i sretan kada sam čuo da ćemo krstariti svemirom. Požurio sam sa oblačenjem odjeće i potrčao stubištem u prizemlje za Anđelom koji je ubrzanim korakom grabio preko dvorišta prema dvorišnoj zgradi.
Iza gospodarskoga objekta nalazio se maleni svemirski brod, koji je ličio na naš zemaljski šatl. Anđeo je ušao prvi na mjesto pilota, ja sam ušao posljednji, i sjeo na ponuđeno mi mjesto kopilota. Kada sam već sjeo u nazovimo ga tako „šatl― padne mi na pamet da je cijela ova ceremonija sa svemirskim šatlom u stvari izvedena samo zbog mene.
On je želio kao i mnogo puta ranije da mi pokaže i da me uvjeri da u ovom ogromnom svemirskom prostranstvu nismo sami, već da postoje i druge civilizacije koje su naprednije od nas, koje su nas prevazišle, a koriste se ovakvim letjelicama. Snažni motori tko bi ga znao na kakav neiscrpni zvjezdani pogon podigli su malenu letjelicu nevjerojatnom, zapanjujućom brzinom prema nebu i nebeskim prostorima.
Vidim mjesec kojem se sve više i više približavamo. Mini letjelica je obišla dva puta oko Mjeseca, vjerojatno zbog mene kako bi ja bolje mogao vidjeti i osmotriti to nebesko tijelo koje je vjerni pratilac naše Zemlje. Gledana sa visina naša Zemlja je nešto neopisivo, čarobno i lijepo, meko i nježno, more plave boje do jednog metra u promjeru.
Bio sam na Saturnu, Uranu i zelenom Neptunu, ali nadaleko i naširoko od svih najugodnija i najljepša za ljudsko oko i ljudsku dušu je naša planeta Zemlja. Ona ulijeva toplinu u naše srce, dušu i tijelo, ona nam daje samopouzdanje i sigurnost. Ona je naprosto lijek i melem za naše tijelo i dušu.
Ne mogu reći da nisam doživio ljepotu nad ljepotama u glavnom Nebeskom Dvorcu Planeta Saturn, ali u našoj memoriji je zapisano da se na toj planeti bez pomoći Anđela Nebeskih ne možemo održati. Na planeti Zemlji se snalazimo svatko za sebe, uz pomoć uže i šire zajednice održavamo se na površini Zemlje. Naravno da i tu imamo izdašnu svekoliku pomoć Božju. Ali na planeti Saturn i Uran na temperaturi -270 stupnjeva celzijusa bez Božje zaštite i pomoći nismo nitko i ništa, ravni smo nuli.
Sa nevidljive strane mjeseca maleni šatl se spojio sa GLAVNIM SVEMIRSKIM BRODOM, koji je bio ogromnih dimenzija. Začuo sam onaj karakteristični zvuk KLIK onog trenutka kada smo se spojili sa GLAVNIM SVEMIRSKIM BRODOM. Šatl je jednostavno uronio u unaprijed pripremljeno ležište na trupu glavnoga broda. Vrata su se automatski otvorila pa smo se preselili u komforno uređeni salon glavnoga broda. Udobno smo se smjestili u lijepo uređenom salonu broda blizu okruglih prozora.
Znam da su stakla na tim okruglim prozorima strahovito debela, ali slika je bila realna i nije bila iskrivljena kada gledate kroz prozor. Na niskom okruglom stoliću imali smo unaprijed pripremljeno osvježenje. Na ovalnoj tacni bilo je svega, od čokolade i bombona do ukusnih biskvita i napolitanki, i pića za osvježenje.
Anđeo sa dugom, lijepo dotjeranom kosom ponudio mi je iz staklene posude – tacne, ukusni biskvit punjen želeom od naranče. Gricnuo sam malo tog biskvita, dobro je, ukusno je, nije loše. Moji domaćini su reda radi uzeli svaki po jedan kolačić.
- Čujem Anđela kako kaže – krećemo, idemo prema centru galaksije. Motori su uključeni, brod se blago potresao, kratko zadrhtao cijelom svojom dužinom, i pojurio prema okruglom zvjezdanom jatu, koje se naziralo tamo daleko u dubini svemira.
Upitam Anđela kamo mi to idemo.
- Čujem ga kako mi ugodnim glasom govori - pristat ćemo na jednoj od planeta blizu centra galaksije, tamo će ti GOSPODIN ISUS KRIST pokazati nešto novo, a ti se potrudi da zapamtiš sve ono što budeš vidio.
- Hvala Vam na savjetu, Vjerujte mi potrudit ću se da što više zapamtim.
- Zamolim Anđela da mi kaže koliko je dugačka ova grdosija od svemirskog broda?
- Reče mi – oko dvanaest kilometara, a širok tristo metara, visok dvjesto pedeset metara, i ima osamdeset katova.
- Molim Vas hoćete li mi reći kolika mu je maksimalna brzina?
– Pa vašu galaksiju prijeđe srednjom brzinom pedesetak minuta, a ako je potrebno može i prije – odgovara mi.
- Imamo mi brodova sa kojima možemo prijeći cijeli univerzum ( sve galaksije svijeta ) za dvadesetak minuta. Sjećaš se sa takvim si se brodom vozio kada si prije par godina bio kod STVORITELJA BOGA OCA SVEMOGUĆEG.
- Sjećaš se tog broda? - Nikada ga neću zaboraviti – odgovaram ja.
Da, veoma dobro, sjećam se i GLAVNOG NEBESKOG DVORA u kojem tamo daleko na kraju svih zvijezda i zvjezdanih jata, na kraju svih galaksija i meta galaksija, prebiva ON „GOSPODIN BOG NAŠ SVEMOGUĆI―.
- Je li Slavko, a na koju te građevinu podsjeća onaj dvorac u kojem prebiva GOSPODIN BOG OTAC SVEMOGUĆI?
- Neka mi nitko ne zamjeri na ovome što ću sada reći, ali taj dvorac meni liči NA PROČELJE BAZILIKE SVETOG PETRA U RIMU, samo što je taj dvorac ogromnih dimenzija i najmanje je tri puta veći, viši i širi od bazilike Sv. Petra u Rimu.
- Gospodine, hoćete li mi reći tko upravlja ovom grdosijom od broda?
- Pilot ove letjelice je vrhunski pilot Anđeo Kozmosa. Osjetio sam da je svemirski brod odjednom smanjio brzinu, ja bih rekao da je on naglo prikočio jer sam malo posrnuo glavom prema naprijed. Pogledam kroz prozor i imam što vidjeti: mi smo se našli pred samim centrom Galaksije.
VIDIM OGROMNU ZVJEZDANU LOPTU, ustvari loptasto ispupčenje, gdje su zvijezde jako nabijene jedna na drugu, tako su blizu jedna drugoj da čine jednu veliku zvjezdoliku loptu kroz koju se uopće ne može vidjeti. Vjerovali ili ne, bilo me je strah gledati u to okruglo zvjezdano jato gdje su zvijezde tako gusto nabijene jedna na drugu. Nikako mi nije jasno kako se već nisu sudarile jedna sa drugom.
Anđeo ustade i onako uz put mi reče: – Evo mi se polako približavamo našem cilju, idemo ponovno u naš mali šatl. Glavni svemirski brod će ostati u orbiti oko onog sunca tamo, a mi ćemo se šatlom spustiti na sedmu planetu ovo sunčevog sistema. Svi smo napustili veliki svemirski brod i preselili smo se u šatl. Anđeo je sjeo na mjesto pilota, a ja sam sjeo do njega na mjesto kopilota. Motori su upaljeni, letjelica se polako odlijepila od glavnog svemirskog broda i krenula polako put sedme planete, meni nepoznatog sunčevog sistema. Šatl je dva puta obišao oko planete prije nego li je aterirao na travom prekrivenu livadu.
Iz zraka gledano iz ptičje perspektive ova je planeta pomalo ličila na našu Zemlju. Vidjela su se brda, planine, doline, rijeke, mora i jezera. Predio na koji smo aterirali obrastao je tropskom i suptropskom šumom, a jedan dio je bio prekriven gustom, zelenom travom. Izašli smo iz šatla, koji se stabilno prizemljio i čvrsto je stajao na svojem stajnom trapu, koji se sastojao od četiri nogara.
Anđeo me povede naprijed prema tropskoj šumi, iz koje je upravo izlazio povisok čovjek odjeven u crvenoj dugoj togi, lice mu se zarilo, a iz njegovih očiju je izvirala, izbijala neobjašnjiva toplina, ljubav i šarm istovremeno. Duga smeđa kosa padala je u viticama preko njegovih vitkih ramena i pleća. Imao je čudno nebesko plave oči, te čudne neopisivo lijepe i zagonetne plave oči su me fascinirale, dopale su mi se, i duboko me dojmile.
Tiho, bez riječi kimnem glavom u znak pozdrava, napravim znak križa na tijelu duboko naklonivši se ispred NJEGA. Još dok sam bio duboko i ponizno naklonjen pred Njim, dodirnu me onako ovlaš po desnom ramenu, izustivši samo tri riječi: - Ajde idemo tamo, pokazavši pri tom rukom u pravcu šume. Dodir NJEGOVE ruke unio je i ulio u mene, u moje tijelo i dušu, jednu novu, dodatnu i do sada meni potpuno nepoznatu energiju, ljepotu i snagu od koje je zatreperila cijela moja duša i tijelo.
GOSPODIN mi je rekao:
- GLEDAJ DOBRO OKO SEBE I POTRUDI SE DA ŠTO VIŠE VIDIŠ I ZAPAMTIŠ, MOŢDA ĆEŠ IPAK JEDNOG DANA NAPISATI KNJIGU O SVEMU OVOME ŠTO SI OVDJE ČUO I VIDIO.
Ja sam na dan 4. LISTOPADA GODINE GOSPODNJE 1998. OKO 10,10 SATI BIO OSOBNO SA GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM I ANĐELIMA NEBESKIM na meni nepoznatoj planeti na udaljenosti od 18 000 svjetlosnih godina od naše majke Zemlje u blizini centra galaksije MLIJEČNI PUT.
Mnogi će se zapitati, pa što sam ja to radio tamo gore sa GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM?.
- Pa reći ću vam – ON ME JE ODVEO TAMO GORE, KAKO BI MI POKAZAO VELIKO I OGROMNO SAZVIJEŽĐE EGIPATSKIH PIRAMIDA, TE DA VIDIM SAZVIJEŽĐE MAJA I ASTEKA, I NA KONCU DA VIDIM SAZVIJEĐA ČETVEROBRIDNIH AZIJSKIH PIRAMIDA.
Sazviježđa piramida su se nalazila dole nisko na horizontu i jasno su se ocrtavala na noćnom nebu. Mi smo na nepoznatom planetu oko 20 sati po njihovom vremenu, sunce se polako približava ka zapadnom horizontu, i svakog bi časa moglo zaći i nestati sa nebeskog vidika. Njihovo nebo je već tada bilo zasuto milijunima nepoznatih zvijezda. Vjerojatno je da gustoća zvijezda igra veliku ulogu, tako da su zvijezde bliže površini planete nego li kod nas na Zemlji. Tamo je centar galaksije veoma blizu i zvijezde su gusto nabijene jedna do druge, naprosto njihovo nebo je prepuno zvijezda. To su uglavnom zvijezde PRVE i DRUGE VELIČINE tako da se svaka od njih jasno vidi. Sunce je upravo zašlo, izgubilo se na zapadnom dijelu nebeskog horizonta, a prava noć u onom pravom smislu nije nikad ni nastupila.
Na njihovoj planeti cijelu noć traje jedna vrsta obdanice, jer je golema, zvjezdana, usijana, i vječno užarena lopta centra galaksije tako blizu ovog meni potpuno nepoznatog planeta. Iako je sunce zašlo obdanica je tako velika, i snažna da se posve jasno vide boje lišća na drveću i cvijeća kojeg ima prosutog tu i tamo na zapuštenoj livadi.
Okrećem se oko sebe pogleda upravljena ka nepoznatom, čudnom i neobičnom nebu. Cijeli nebeski svod je prekriven pravilnim likovima piramida. Veoma lijepo se vidjela konstrukcija krnje piramide, a kosturi tih piramida su sazdani od posebno velikih, sjajnih i jako vidljivih zvijezda. Nebeski inženjeri su veoma dobro, odnosno odlično obavili svoj posao.
Toliko me se dojmilo ovo nebo i ova jasno vidljiva sazviježđa raznih vrsta piramida, naprosto sam bio očaran ovom ljepotom i dijelom BOŽJIH ruku. Nikako nisam mogao skinuti pogleda sa njih. Bilo kamo da se okreneš i pogledaš na istok, na zapad, na sjever ili na jug, svuda je isto, čekaju te nova čuda, nova sazviježđa piramida, novi izazovi i nove nepoznanice!
- Čujem GOSPODINA kako mi kaže – doći ovamo, vidjet ćeš nešto.
- Priđem bliže i stanem tik do NJEGA sa NJEGOVE desne strane. GOSPODIN se upravo pognuo dolje prema zemlji pogleda uprta u jedan trokut, sazdana od zvijezda. Vidiš li onaj trokut od zvijezda tamo dolje?
- Vidim GOSPODINE.
- Pogledaj tamo dolje kroz njega, i reci mi što vidiš? Saginjem se malo dolje prema tlu isto onako kao i ON i bacim pogled kroz centar zvjezdanog trokuta. Bio sam zatečen, ostao sam bez riječi, bez teksta i bez daha. Čujem GOSPODINA kako me pita:
- No, što vidiš tamo dolje?
- Vidim grad Split, Dioklecijanovu palaču, i toranj crkve Svetog Duje u Splitu. Nikako mi nije bilo jasno kako mogu vidjeti grad Split, Dioklecijanovu palaču, splitsku katedralu, te ogromnu masu svijeta daleko na sjevernom predgrađu kada sam po kazivanju Anđela Nebeskog ovog časa udaljen najmanje osamnaest tisuća svjetlosnih godina od planete Zemlja.
Ponovno čujem GOSPODINA kako mi kaže:
- Pogledaj malo bolje te ljude tamo dolje na Zemlji, na Žnjanu, što vidiš iznad njihovih glava? - Pa GOSPODINE, vidim neku mliječnu, prozirnu svjetlost, liči mi na bijelu, polu prozirnu zvjezdanu prašinu koja pada odozgor sa neba po svim tamo prisutnima.
- Da taj skup tamo dolje u Splitu dobiva snagu, energiju posebne vrijednosti koja će ih nahraniti svim onim što im je potrebno, otprilike svatko će dobiti ono za što se GOSPODINU BOGU molio.
- Oni ljudi tamo dole došli su sa sve četiri strane svijeta, sa različitim problemima. Netko je došao moliti za zdravlje, netko za novac, netko da mirnim putem riješi spor oko nasljedstva sa bliskim rođacima, a drugi su došli zbog drugih razloga.
- Bilo mi je jasno, ovaj skup u Splitu dobiva posebnu energiju i snagu baš odavde iz ovog dijela svemira koji se nalazi blizu centra naše galaksije „MLIJEČNI PUT“, koji je od Splita udaljen točno osamnaest tisuća svjetlosnih godina.
Shvatio sam da je BOŽJE OKO SNAŽNO I OŠTRO I DA SEŽE U SVAKI KUTAK OGROMNOG ZVJEZDANOG BESPUĆA. - Čujem GOSPODINA kako mi kaže:
- Vidim da si ovo što si do sada vidio dobro shvatio, a sada ću vidjeti što ćeš reći na ovo što slijedi. GOSPODIN se okrenuo licem prema tropskoj šumi, a kako smo trenutno bili tik jedan do drugoga okrenuo sam se i ja prema šumi. Iščekujem pogleda upravljena u šumu što će se to tamo pred šumom tako važno zbiti.
- Dragi čitaoče, cijelo vrijeme svoga boravka na ovoj lijepoj i nepoznatoj planeti, trudio sam se svom snagom ne bi li slučajno zapazio bilo kakav znak života na njoj, na primjer, kakav insekt, životinju, pticu, gmaza, ili nešto slično. Međutim pored najbolje volje, želje i patnje nisam vidio ništa što bi mi skrenulo pažnju na znakove života u onom smislu kojeg mi poznajemo.
Biljni svijet je bogat, a gdje buja biljni svijet po logici tu bi trebalo biti i nekog drugog života. Odjednom ugledam nešto to liči na čovjeka, vitku, visoku, kršnu čovjekoliku pojavu kako upravo izlazi iz bujne tropske šume i bez straha se uputila pravo prema nama, odnosno prema meni i GOSPODINU.
Kada je došao na pet do šest metara udaljenosti od nas neznanac zastade. Nije zastao zbog straha, on se ničega ne plaši, na njegovom licu nisam vidio izraz straha niti bilo kakvu dozu opreza kada nam je prilazio. Prilazio nam je posve slobodno kao da prilazi svojem dobrom i starom poznaniku. Zamijetio sam da je gol, kao od majke rođen, bez odjeće. Tijelo mu je lijepo građeno, vitak, visok i kršan ravan kao bor. Tijelo mu je bilo prekriveno gustim kovrčavim crnim krznom.
- BOŽE moj, pa što je ovo? Ovo je inteligentni ili dobro izdresirani majmun, samo krznom liči na majmuna, ali ne i građom tijela, jer nije pogrbljen i zdepast kao na primjer orangutan. To je bilo moje osobno mišljenje, dobro sam se čuvao i pazio da svoja osobna razmišljanja ne izgovorim na glas, pred GOSPODINOM ISUSOM KRISTOM i Anđelom Nebeskim koji su trenutno bili u mom prisustvu. Neka mi se ne zamjeri, ali ova čovjekolika pojava koja liči na našeg primata se nasmiješila i skinula sa svog lijevog ramena malo veći fotografski aparat koji automatski izbacuje fotografiju u boji (polaroid).
Zahtijevao je da se ja i GOSPODIN približimo bliže jedan drugom. Primijetim kako GOSPODINOVO TIJELO svijetli, sjaji, bliješti i pulsira, kao da je netko u njega ugradio na stotine minijaturnih sijalica, emitira posebnu vrstu energije od koje sam se ja lijepo i ugodno osjećao najmanje još pet do šest tjedana poslije rastanka sa njim. Prinjeo je fotografski aparat ka oku i tri puta stisnuo okidač. Svaki od nas je dobio po jednu fotografiju u džep. Polu čovjek je jednostavno prišao bliže meni, pokazao mi netom izbačenu fotografiju i spustio ju je u desni džep mog sakoa. Slikao me je još jednom, bila je to pojedinačna, samostalna fotografija. Ponovo mi se približio i stavio mi fotografiju u drugi džep sakoa. Kada je prišao blizu mene, procijenio sam da je za čitavu glavu viši, veći od mene (bio je dva do tri centimetra niži od GOSPODINA).
Mozak mi je grozničavo radio, razmišljao sam:
- Odakle mu foto aparat?
- Koliki mu je kvocijent inteligencije?
- Da li je foto aparat njihov proizvod?
- Posjeduju li kuće za stanovanje?
- Imaju li kakve tvornice, gdje rade?
- Koriste li neiscrpni izvor električne ili neke druge energije ? - Poznaju li kemiju, i koliko ju poznaju?
- Čime se hrane, kakve kulture uzgajaju?
- Što se još mnogo nepoznatog krije u onoj tropskoj šumi?
Ja bih rekao da tamo u toj gustoj tropskoj šumi ima još mnogo, mnogo toga nepoznatog.
GOSPODINA nisam pitao ništa o tom naprednom primatu, ON mi sam ništa nije htio reći o njemu. Šumski čovjek još jednom pogleda u nas, mahnu dlakavom rukom na pozdrav, i okrenuvši nam leđa ubrzanim korakom zamače u gustu tropsku šumi.
Mi smo se poslije njegovog odlaska ukrcali u mali brzi šatl i krenuli smo dalje prema drugom nepoznatom suncu, i drugoj planeti jednog drugog meni nepoznatog sunca slabijeg sjaja u blizini centra naše galaksije. Spustili smo se na Zelenu planetu prekrivenu niskim raslinjem i običnom travom. GOSPODIN mi je pokazao određenu vrstu insekata, a na obali jednog malog jezera mikroskopom smo promatrali određene vrste bakterija, koje se slobodno razmnožavaju u vodi.
Na ovoj planeti nisam zamijetio visokog drveća niti bilo čega što bi ličilo na šumu.
*******
Posjetili smo i treću planetu u jednom drugom sunčevom sistemu, meni nepoznate zvijezde isto u blizini centra galaksije, čija usijana i užarena lopta nam je i dalje visjela nad glavom. Imao sam osjećaj da će mi se svakog trenutka ta ogromna usijana lopta strovaliti na glavu te zdrobiti i mene i planetu na kojoj se upravo nalazimo.
Na ovoj trećoj planeti nepoznatog sunčevog sistema nema ništa posebnog za vidjeti. To je planet pustinjskih pješčanih dina i pijeska. Gore iznad naših glava vidi se nešto oblaka pa pretpostavljam da ovaj suhi planet dobije i ponešto kiše. Zaključio sam da se treća planeta tek priprema za razvitak najprostijih oblika života na njemu, (pust je i nema biljnog pokrivača).
GOSPODIN inzistira da se ukrcamo u mali šatl, u biti svi smo se već ukrcali u šatl i krenuli prema glavnom matičnom svemirskom brodu koji nas je čekao kod onog sunca gdje smo posjetili njegovu sedmu planetu, odnosno tamo gdje smo pred šumom sreli onog inteligentnog primata.
Gledam kako se šatl približava svemirskoj krstarici, i čas kasnije začujem onaj karakteristični klik kada su se spojili mali šatl i glavni svemirski brod. Vrata malog šatla su se automatski otvorila tako da smo se ja i Anđeo koji je ujedno pilot malog šatla preselili iz malog šatla u svemirski brod.
Smjestili smo se u onaj isti salon broda u kojem smo bili kada smo krenuli sa Zemljinog mjeseca prema centru naše galaksije MLIJEČNI PUT.
GOSPODIN ISUS KRIST se samo kratko najavio, recimo tako, na brzinu pojavi se u salonu broda samo na jednu minutu, svojom desnom rukom veoma lako, ja bih rekao nježno, nakratko dodirnu moje lijevo rame, a u znak oprosta kimnu glavom, poželi nam sretan put i žurno napusti salon svemirske krstarice.
Zagonetno sam pogledao u oči Anđela i radoznalo ga zapitao:
- Zar GOSPODIN ne ide sa nama?
- Ne, ne ide, ima mnogo posla, ali zato idem ja s tobom, i dovest ću te točno do vrata tvoje kuće u Klakaru.
- Kroz usta sam promrmljao riječi zahvale – dobro hvala. - Zauzeo sam udobniji položaj u stolici sa naslonom i zaspao kao beba – ne sjećam se ničega.
Kada smo aterirali malim šatlom u moje zadnje dvorište, Anđel koji je pilotirao letjelicom, probudio me je:
- Hej, spavalice jedna, opet si zaspao, probudi se, stigli smo do Klakara, u tvojem dvorištu smo.
- Vrata se automatski otvoriše i mi izađosmo iz šatla.
- Anđeo reĉe:
- Znaš, ja sam zadužen za tebe i moram te dopratiti do tvoje kuće.
- Kimnuo sam glavom u znak pristanka, a kada smo došli do vrata koja vode u moju kuću, kratko zastadosmo. Srdačno smo se oprostili i pozdravili. Pozvao sam ga da uđe u kuću kako bi se osvježio nekim napitkom, ali je On to uljudno odbio.
- Reče mi: - Idi u miru, naspavaj se, ovakva krstarenja svemirom znaju biti zamorna, zanimljiva su i poučna, ali ponekad znaju biti zamorna.
- Pa nisam umoran, ugodno se osjećam, lijepo sam se naspavao dok smo se vozili do kuće, do Zemlje, ionako se ništa nije vidjelo osim po koje svijetle munje kada vozimo punom brzinom.
- Pruži mi ruku ujedno govoreći – evo ruke, ja moram dalje, sve je unaprijed proračunato.
- Bog Slavko! - Bog Anđele Nebeski! - Kako ste ono rekli da se zovete – ako nisam što zabrljao mislim da se zovete Šanuel?
- Bio sam pospan, pa možda nisam zapamtio dobro ime.
Okrenuo se prema dvorišnoj zgradi i krenuo u pravcu šatla. Ispratio sam ga pogledom dok se nije izgubio iza leđa dvorišne zgrade.
Dragi čitaoče, svaka riječ koju si pročitao, točna je, sve što je napisano istinito je, onako kako sam vidio i čuo tako sam i zapisao.
- Po mojem mišljenju GOSPODIN ISUS KRIST mi je htio pokazati da i na drugim mjestima u ovom ogromnom svemirskom prostoru postoji život. Na prvoj planeti koju smo posjetili bujao je život u onom pravom smislu. Na drugoj planeti zatekli smo, vidjeli smo siromašniju floru i faunu. Treći planet je bio planet pijeska i pješčanih dina, običnim okom gledano tamo nismo zamijetili tragove života. Možda u onim gomilama i brdima suhog pustinjskog pijeska postoji kakav primitivni oblik života, ali ja ga nisam zamijetio?!!!
Drugim riječima rečeno GOSPODIN ISUS KRIST nam je svima bešćutno poručio da negdje daleko i duboko u bespućima svemira buja raznovrsni život.
