ODLOMAK IZ MOJE PRVE KNJIGE KOJA NOSI NAZIV "IZLIJEČIO ME JE GOSPODIN ISUS KRIST"
Ispričat ću vam događaj koji se zbio 8. prosinca 1989. godine. Bio je to moj prvi i dosad najduži susret s Gospodinom Isusom Kristom.
Tog prosinačkog poslijepodneva, oko 16.30 sati, sa suprugom sam od susjeda vozio rezervoar za vodu stroja za pranje rublja. Odjednom sam doživio nešto čega ću se čitav život sjećati. Sijevnula je bol od donjeg dijela kičme, koso iznad trtice, jurnula stražnjom vanjskom stranom preko desnog kuka, desnog bedrenog mišića, koljena, potkoljenice, gležnja sve do same pete. Bol je bila toliko užasna, neizdrživa, da je istog trenutka paralizirala sve mišiće desne noge.
Rekao sam ženi da me užasno boli, kida i sijeva od kuka do pete i da više ne mogu ni maknuti nogom. A ja sam pod svaku cijenu želio doći do našeg dvorišta. Trebao sam prijeći cestu, odnosno put od nekih stotinjak metara. Krenuo sam, napravio petnaestak koraka i našao se na pola ceste. Bol je jačala. Znoj mi je oblio čelo.
Vidio sam crveni automobil, udaljen najmanje 450 metara, kako mi se približava s desne strane. Mislio sam da ću uspjeti stići na drugu stranu ceste prije nego mi se automobil približi, jer mi je trebalo samo šest-sedam malih koraka. Međutim nisam uspio prijeći više od pet koraka. Nedostajao je još jedan metar da bih sišao s ceste. U tom trenutku automobil je projurio pored mene i umalo me pregazio. Vozač je vjerojatno bio ljut, pretpostavljajući da se pravim lud ili da sam pijan.
Ja sam uza sve to čitav ovaj za mene beskonačan put gurao tačke s rezervoarom za vodu. Dok sam stigao do smreke u sredini našeg dvorišta, bol me je toliko izmorila da sam bio potpuno iscrpljen, umoran, bez ijednog atoma energije u sebi. Naslonio sam se na stablo i čekao ženu da dođe.
Stigavši, ljutito me je upitala:
-Zar još nisi odnio taj rezervoar u kupaonicu?
Pogledao sam je i rekao:
-Daj mi ruku! Molim te pomozi mi da se popnem na kat, ne mogu sam po stepenicama.
Pružila mi je ruku, i ja sam se poluoslonjen na njenu podlakticu, uz užasnu bol, nekako uspio popeti stepenicama na kat do našeg stana. Rekao sam joj:
-Pogledaj imamo li bilo kakvu tabletu protiv reume ili jakih bolova.
U kućnoj apoteci pronašla je jednu tabletu brufena od 400 miligrama. Pregrizao sam je na pola i polovicu progutao s vodom.
Polako sam se vukao kuhinjom i predsobljem uza zid do spavaće sobe, uvukao sam se u krevet. Zgrčenih koljena nakratko sam zaspao. Kad sam se probudio nisam osjećao nikakvu bol, ali mi je budući da sam ležao na desnoj strani, cijeli taj dio tijela utrnuo. Nisam više mogao ostati u tom položaju, morao sam se okrenuti na lijevi bok. Napola okrenut ponovo sam doživio napadaj boli sličan onom na cesti. Ovaj put bol je bila još jača. Ostao sam bez daha. Po drugi puta mi je prostrujalo glavom:
-Sve je gotovo, ostat ću nepokretan.
Prvi put sam to pomislio dok sam u dvorištu oslonjen o smreku čekao suprugu. Nakon minutu ili dvije polako sam, pomičući se milimetar, zauzimao najudobniji položaj. Istovremeno sam polako i pažljivo opuštao ukočene mišiće. Konačno sam pronašao najudobniji položaj, spuštenih kapaka odmarao sam tijelo od umora, ukočenosti i obamrlosti.
Iznenada sam, premda zatvorenih očiju, primijetio jak svjetlosni bljesak kako dolazi s vrha moje glave, s mjesta gdje se spajaju čeona i tjemena kost. Svjetlost je bila okruglog, loptastog oblika. Proletjela je iznad moga tjemena, vukući za sobom svjetlosni rep, da bi na kraju čitava ta pojava ličila na zvijezdu repaticu. To je potrajalo samo časak. Odmah nakon svjetlosnog bljeska ugledao sam nešto što ću pamtiti cijelog svog života: na udaljenosti od oko tri metra od moje glave pojavio se velik i masivan drveni križ svijetlosmeđe boje. Zbog njegove masivnosti pomislio sam kako onaj koji ga je izradio zaista nije štedio na materijalu. I dalje sam mirno ležao ali, za ime svijeta, nije me bilo strah. Samo sam na trenutak pomislio:
-Ah, moj Bože, što je sad ovo?!
Tek sad sam primijetio da na tom križu visi tijelo raspetog čovjeka. Postalo mi je jasno tko se to nalazi na samo metar udaljenosti od mene. Bio je to Gospodin Isus Krist. Pažljivo sam pratio sve što se zbiva u sobi oko mene, pomno promatrao Čovjeka na križu. Primijetio sam da su se prsti Njegove lijeve ruke malo pomaknuli, na časak je otvorio oči, da bi ih već slijedećeg trena zatvorio.
Lijevo od križa, koji je sezao gotovo do stropa, laganim korakom prišla je žena blijedog, ali odlučnog lica. Smeđa kosa joj je u viticama padala po plećima, a nosila je laganu, prozračnu haljinu boje bijele kave. Približila se Isusu i pokušala dosegnuti Njegovo tijelo, ali nije bila dovoljno visoka da bi dohvatila Njegovo rame i grudi. Okrenula se i svojim krupnim očima pogledala u mene kao da traži pomoć. Ja sam se, međutim, uvukao u se i u tišini gledao što će se zbiti. Tek sada sam shvatio da u svom vidnom polju imam cijelu sobu. Promatrajući je iz ptičje perspektive jasno sam vidio oba bračna kreveta. Jedan je bio prazan, a na dugom sam ležao ja.
Svoju lijevu ruku pružila je ispod desnog pazuha Isusa Krista, zavukla je između njegovih leđa i masivnog križa, obuhvativši Njegova leđa tako da su joj prsti tek malo izvirili pored Njegovog lijevog ramena. Desnu je provukla ispod Njegovih koljena i laganim trzajem skinula Kristovo tijelo s križa. Sve je to učinila bez velikog napora. Lagano, gotovo elegantno sišla je s kauča, držeći na rukama neukočeno Kristovo tijelo. Sporo je zaobišla kauč i donijela nepomično Kristovo tijelo točno iza mojih leđa. Nježno ga je pustila na pod sobe i posjela u kut između ormara i zida. Laganim pokretima podešavala je položaj Njegove glave, tako da su Njegove zatvorene oči bile upravljene točno u moja leđa te gornji i središnji dio desnog kuka i bedra. Dvaput je popravljala položaj Kristove glave i pritom bacala pogled na mene, odnosno na bolesni dio moga tijela.
S visine ispod stropa, gdje sam se energetski nalazio, promatrao sam fizičko, materijalno tijelo na krevetu. U vidokrugu mi je bio Isus Krist, te dio poda na koji je žena položila Kristovo tijelo. Bacio sam pogled na križ koji je još uvijek bio tu, na istom mjestu. Žena se povukla tri koraka unazad. Svojim krupnim, zeleno smeđim očima blago je pogledala prema meni, a zatim prema Gospodinu Isusu Kristu. On je potom otvorio oči i usmjerio svoj pogled na bolesni dio moga tijela.
Pogled mu je bio oštar i prodoran. Boju očiju nisam mogao odrediti jer su oba Njegova oka istovremeno počela isijavati čudnu srebrnastomliječnu svijetlost, koja se lepezasto širila prema mom tijelu. Teško je točno opisati boju te srebrne boje sa žućkastom nijansom bisernog sjaja, koja je nastala, a na kraju i nestala u spektru duginih boja. Svjetlosna elipsa, najmanje trideset puta jača od svjetlosti punog mjeseca, osvjetljavala je bolesni dio moga tijela – od desnog bubrega do poslovice desnog bedra, te čitava leđa.
Odmah nakon toga osjetio sam kako se dio tijela obasjan tom srebrnobijelom svjetlošću lagano zagrijava. Ugodna toplina proširila se zatim čitavim tijelom, ali najsnažnije sam je osjećao u području obasjanom bliještećim svjetlom. To su bile vrlo ugodne vibracije, neka vrsta prijatnog prožimanja, koju sam najintenzivnije osjetio na obasjanom dijelu tijela.
Ne znam koliko je ovo trajalo, ali još uvijek sam se ponašao normalno i nisam osjećao veliki strah.
Osjećaj straha pojavio se u trenutku kad se boja Kristova lica počela mijenjati. Usput da napomenem, uvijek se osjećam krajnje nelagodno u prisutnosti mrtvaca. Naime, od normalne tamnopute boje, koža Kristova lica počela se mijenjati u mrtvačko žutu, gotovo limunsko žutu boju. Gotovo istovremeno po čitavom licu i čelu pojavile su Mu se žuto smeđe mrlje. Svjetlost je i dalje tekla nesmanjenim intenzitetom na bolesni dio moga tijela. I dalje sam osjećao ugodnu toplinu po cijelom tijelu.
Odjednom mi je glavom proletjela misao da Isus Krist, po Bibliji i kršćanskom učenju koje je i meni samome blisko, nije fizički prisutan među nama živima već gotovo dvije tisuće godina. Hoću reći, iza mojih leđa nalazi se Čovjek koji je umro prije gotovo dvije tisuće godina, i taj isti, mrtav čovjek mene upravo sada liječi!
Da budem iskren, strašno me je smetala ova promjena boje kože njegova lica. Uhvatila me panika, osjećaj straha se pojačao.
Palo mi je na um da pokušam ovo prekinuti. Odmah sam, brzopleto, to odlučio provesti u djelo, ne bih li se oslobodio straha. Ali kako?! Gledam i dalje u Njega i pokušavam na sve načine prekinuti ovo zbivanje, ali ne ide. Nikako ne uspijevam zaustaviti srebrno bijelu svjetlost koja i dalje nesmanjeno pali i žari moje tijelo. Strah u meni raste, mada ne znam zašto. Svi moji očajnički pokušaji da Ga otjeram ne pomažu. Pokušavam na silu otvoriti oči, ali bez uspjeha.
Cijela mi je soba i dalje u vidnom polju. Gledam svoje nepomično fizičko tijelo obasjano svjetlom iz Kristovih očiju.
Nije mi jasno kako mogu vidjeti što se zbiva iza mojih leđa, i to još iz ptičje perspektive. Strah u meni raste, a mrtvačko žuta boja Njegova lica me užasava.
Ponovo pokušavam otvoriti oči, ali ne mogu. Napokon sam Ga zamolio da ode i ostavi me na miru. Nije uslišao moju molbu. Učinit će to kada On sam to odluči.
Promijenio sam mjesto motrenja; odlebdio sam na suprotnu stranu sobe, iza golemog križa koje je cijelo vrijeme liječenja bio u sobi, tri metra od moje glave. Opet sam visoko, ispod same tavanice. Duhovnim okom gledao sam svoje fizičko tijelo u poluzgrčenom položaju, na lijevom boku, okupano snažnim blještavim svijetlom mliječne boje. Sudbina je htjela da i dalje gledam Gospodina Isusa Krista, i svjetlost koja nesmanjenom žestinom pali i žari cijelim mojim tijelom. Rekao bih da je vatra koju sam sada osjećao na svojem materijalnom tijelu dostigla vrhunac.
Od silne svjetlosti zaboljela me glava i oči. Ponovo mijenjam stranu i selim se na zapad. Opet jasno vidim lice Gospodina Isusa Krista. Mrtvačke pjege na Njegovom licu sada su još veće i upečatljivije. Sada primjećujem krvave mrlje i modre otoke krvi podlivene pod kožom. Promatram to odozgo, iz kose projekcije, i polušapatom mrljam: životinje su ga na smrt premlatile.
Nalazi sam se u zapadnom kutu spavaće sobe, visoko pod tavanicom, kad mi je oko zapelo za svjetlosnu zraku nalik na dobro nategnuto uže. Plavičastosiva zraka povezivala je moje fizičko i moje energetsko ( astralno ) tijelo u kome se nalazila sva moja svijest. S materijalnim tijelom zraka je bila povezana negdje u području pupka. Zbog položaja tijela i odjeće samo mjesto spoja nisam mogao točno vidjeti, a u tom trenutku mi se ovo nije činilo toliko važnim da bih pobliže istraživao.
Sa svog trbuha pogled ponovno upravljam prema licu Gospodina Isusa Krista. Muka mi je. Pogled na krv oduvijek kod mene izaziva mučninu. Posebno bih se nelagodno osjećao na sahranama, u blizini lijesa pokojnika. I sada mi se negdje u dubini utrobe javlja prikriveni strah od mrtvog tijela koji upravo tog trenutka dostiže kulminaciju. Zbog straha ponovno želim prekinuti. Potpuno svjesno prizivam svoj osobni simbol Ribu, te svoj božanski simbol Tigra. Na moju molbu zapravo, prije na zahtjev, za tili čas stvorili su se meni slijeva. Iz dnevne sobe snažno nadire voda, jer Riba ne može bez vode. Ovo je ogromna Ribetina, metar i pol duga, visoka gotovo koliko i Tigar. Upućujem svoje simbole između Gospodina Isusa Krista i mog materijalnog tijela, poluzgrčenog na postelji.
Simboli kreću, poslušno izvršavaju moju zapovijed i postavljaju se upravo onako kako ja želim. Najprije kreće Riba, za njom po vodi tapka Tigar. Snažna zvjerka postavlja se tik do velike Ribe. Sa strepnjom očekujem da se nešto dogodi, priželjkujem da se sve ovo prekine.
Zasljepljujuća svjetlost u obliku elipse jednako žestoko izvire iz Kristovih očiju i naprosto rastapa moje simbole. Jedva se naziru u moru jakog mliječnog svjetla. Jasno razabirem samo glavu i rep Ribe i Tigra – one dijelove simbola koji se trenutno nalaze izvan jake svjetlosne elipse. Ništa ne vrijedi. Pokušaj je ponovo propao.
Primijetio sam odozgo kako se polako i lagano otvaraju vrata naše dnevne sobe. Elegantno, graciozno i dostojanstveno ponovno u sobu ulazi mlada žena krupnih zelenkastih očiju u lelujavoj prozračnoj haljini, lijevom je rukom podiže nešto iznad koljena. Desnom rukom otvara vrata do kraja.
Podbočila se dlanom desne ruke o vlastiti kuk, a svoje krupne zelenosmeđe oči zagonetno upravlja u mene, u moje energetsko tijelo.
Nešto je rekla i ne skidajući pogled s mene pokazala desnom rukom prema mojim simbolima. Željela je da svoje simbole, Ribu i Tigra, što prije udaljim od Gospodina Isusa Krista. Razumio sam je.
Simboli koji su mi ranije uvijek pomagali i otklanjali od mene sve ono što nisam želio u svojoj blizini, sada su potpuno zakazali. Doduše, simbole nisam huškao, niti im naredio da uklone tijelo Gospodina Isusa Krista od mene. Znam da ne bi vrijedilo da sam takvo što od njih i zatražio. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ih zamolim neka se udalje. Vrata su već ionako bila otvorena. Naredio sam svojim simbolima da napuste sobu. Poslušali su me bez pogovora. Riba je krenula prva, i to natraške, jer nije bilo prostora da se okrene. Sunula je jednostavno u vis poput akrobata i preskočila kauč, poprskavši pri tom mladu ženu koja se nalazila lijevo od vrata. Tiho je šmugnula kroz vrata i izgubila se u dnevnoj sobi. Za njom je tiho i gipko krenuo i Tigar, zastavši na trenutak blizu mlade žene. Ponjušio ju je i upravio svoje mačje oči prema meni. Nisam znao što namjerava, pa sam se uplašio za sudbinu prekrasne mlade žene. S visine ispod stropa, gdje sam se energetski i duhovno nalazio, naredio sam Tigru da se mirno udalji. Sa strepnjom sam se pitao hoće li me poslušati. Zanjihao je glavom i mirno se udaljio.
Dok sam se bavio Tigrom, nisam ni primijetio da je sva vode istekla iz sobe. Kao da ju je nekakva velika crpka usisala i usmjerila prema dnevnoj sobi.
Soba je ponovno bila potpuno suha. Čak se i haljina mlade žene osušila. Ispustila je njene krajeve iz lijeve ruke tako da je slobodno pala, gotovo do poda.
Desnom je rukom uhvatila kvaku na vratima i lagano, veoma lagano ih zatvorila za sobom. To je bio tihi oproštaj s mladom ženom. Prije nego su se vrata posve zatvorila, bacila je još jedan pogled prema mojem fizičkom tijelu i, rekao bih, prema Gospodinu Isusu Kristu.
Opet sam sasvim sam s Gospodinom. Snažna svjetlost i dalje nesmiljeno žari i pali cijelim mojim tijelom. Tijelo mi gori kao da je zapaljeno.
Ponovno promatram sobu iz ptičje perspektive. Ogromni smeđi križ i dalje je na istom mjestu. Iza križa, točno na sredini sobe, uzdiže se široko stubište koje ranije nisam primijetio. Brojim stube: dvanaest ih je. Trinaesta stuba je zapravo plato s kojeg se stubište račva na dvije strane, desnu i lijevu, istočnu i zapadnu. Stepenište je drveno, najvjerojatnije od mahagonijeva drva. S lijeve i desne strane ima lijepo izrezbarenu ogradu. Po obliku bi se dalo zaključiti da je drvo obrađeno tokarskim strojem. Prekrasna ograda boje mahagonija pruža se i na onom dijelu gdje se stubište račva na dvije strane. Sve se ovo lijepo vidi odozgo, iz jugozapadnog kuta sobe.
Sad više nemamo kamo. Mirim se sa sudbinom. Ponovno bacam pogleda na Gospodina Isusa Krista, mrmljajući sebi u bradu: samo da lice nije promijenilo prvobitni izgled, da je ostalo onakvo kakvoga sam ga prvi puta ugledao, sve bi bilo u redu.
Sudbina je htjela drugačije. Morao sam odgledati onaj izudarani, mrtvačko blijedi i patnički lik Čovjeka koji je umro prije dvadeset stoljeća. Umro je za sve one koji su ostali živjeti iza Njega.
Ponovno ga gledam i primjećujem da se velika svjetlosna elipsa počela sužavati, njen promjer svakog trenutka postaje sve manji. Svjetla se polako gase, elipsa se smanjuje dok konačno potpuno ne iščezne.
Tek sada primjećujem da Isusovo lice ponovno poprima normalnu, prirodnu boju kakva je bila na početku liječenja. Mrtvačko žutilo je potpuno nestalo, kao i podlijevi i modrice. Lice je opet tamnoputo i prirodno.
Gospodin je podigao vjeđe. Ugledao sam njegove oči boje nebeskog plavetnila. Nazvao sam ih očima boje neba.
Prstima je prošao kroz bujnu, dugu kosu i dotjerao je s nekoliko pokreta. Kosa je sada lijepo, skladno i prirodno padala po njegovim ramenima i plećima.
Dlanom desne ruke lako se otisnuo od poda i ustao vrlo gipko i elegantno.
Netremice sam ga promatrao, naprosto sam zurio u Njega. Očekivao sam riječi prijekora zbog mog neprimjerenog ponašanja, tragove mrštenja ili ljutnje na Njegovom lijepom licu. Umjesto toga na njegovom licu pojavio se blagi smiješak.
Postidio sam se, najradije bih bio zaplakao. Kroz suze sam promrmljao:
-Oprosti, Gospodine! Od straha nisam znao što radim. To se više neće ponoviti.
Nije ništa rekao. Samo me je promatrao svojim čudnim, zagonetnim i nedokučivim pogledom. Nije prozborio
ni riječi. Primakao se mojem krevetu i dalje me pomalo zagonetno promatrao, dok je blagi smiješak titrao nnjegovom licu. Lagano se okrenuo i dostojanstveno uputio prema spomenutom stepeništu. Prošao je kraj golemog križa ne pogledavši ga. Polako se penjao stubištem.Brojao sam njegove korake. Na trinaestoj stepenici je zastao i polako se okrenuo prema meni. Desnu je ruku, opet vrlo polako, podigao uvis s dlanom, okrenutim prema meni. Bila je to gesta oprosta i pozdrava.Potom je krenuo desnom stranom stubišta prema istoku, tamo gdje se rađa Sunce.
Bilo je to posljednje što sam vidio svojim duhovnim okom. Sada ponovno pokušavam otvoriti svoje materijalne oči i, na svoje ogromno iznenađenje, uspijevam u tome.
Otvorenih očiju prelazim pogledom po sobi. Ne primjećujem ništa neobično. Sve je na svome mjestu. Nema više golemog križa, a nema ni stubišta. Ne znam što je iz mojih leđa. Po svaku cijenu želim se ponovno okrenuti na desni bok, ali se sjetim užasnog bola koji mi je i kod najmanjeg pokreta cijepao leđa, poput munje sijevao od desnog kuka, vanjskim dijelom noge, sve do stopala. Stoga se veoma polako i oprezno pokušavam okrenuti na desni bok. Na moje veliko iznenađenje bol je nestala, ne osjećam je više.
Gledam u kut između ormara i zida gdje je bio Gospodin Isus Krist, ali ni Njega više nema tamo. Nema više ničega. Nestalo je boli i straha.
Pokušavam polako ustati iz kreveta i stati na bolesnu nogu. Opteretio sam bolesni kuk s pola težine, tijela, ali boli nema. Opterećujem ga cijelom težinom tijela, ali ni sada me ništa ne boli. Bol je jednostavno iščezla, kao rukom odnesena.
Odijevam se na brzinu, nestrpljiv sam. Moram nekome reći što sam doživio. Kome ću sve ovo reći, ako ne svojoj supruzi. Napokon, ona me je i dovela strmim stubištem na kat, bez njene pomoći ne bih nikada ni stigao do našega stana.
Sada znam da bih mnogo bolje prošao da sam šutio i da joj ništa nisam rekao. Mogao sam i očekivati da mi ni tada, kao ni mnogo puta dosad, neće povjerovati. Nisam je uvjerio ni kad sam počeo hodati po kuhinji i skakutati na desnoj nozi.
Sve je bilo uzalud. Ništa je nije moglo uvjeriti da govorim istinu. Da sam šutio, izbjegao bih bujicu njenih nepotrebnih riječi. No, ne bih više pričao o tome.
Sutradan, tj. 9. Prosinca 1989. Godine, saznao sam od svoje supruge nešto što dotad nisam znao.
Naime, kako živimo na selu, bavimo se i uzgojem svinja što predstavlja dopunski izvor naših prihoda. U to vrijeme imali smo sedamnaest svinja svih uzrasta.
Hranjenje svinja nakon radnog vremena bio je gotovo isključivo moj posao. Budući da su mene bolovi spriječili u tome, toga dana svinje nisu dobile jelo na vrijeme. Kada je moja supruga stigla s hranom, svinjac je bio prazan. Svinje su srušile vrata svinjca i razbježale se po susjednim vrtovima, u krugu od oko petsto metara. Razdvojile su se u dvije grupe. Supruga ih je, uz pomoć susjede, jedva uspjela skupiti i zatvoriti natrag u svinjac.
Sve se ovo dešavalo u zimsko doba, tako da se već mračilo kad je primijetila da su se svinje razbježale. Ganjala ih je po mraku, od 16,30 do 18,45 sati.
Dok mi je to pričala shvatio sam da je postojao nekakav vanjski poticaj ili viša sila koja je natjerala svinje da razvale vrata svinjca, da bi se zatim razbježale.
Shvatio sam, također, da je moja supruga morala biti na neki način udaljena iz našeg stana na vrijeme od dva i pol sata kako bi se obavilo ovo liječenje. Da je kojim slučajem nahranila svinje na vrijeme, ubrzo bi se vratila u stan i započela svađu zbog toga što je sama morala nahraniti svinje. U tom bi slučaju mogla spriječiti toliko mi potrebno liječenje.
Da se to ne bi desilo, Onaj koji je mnogo bolje poznaje nego ja pobrinuo se da je bezuvjetno zaposli i potpuno udalji na dva i pol sata iz našeg stana. Nije li neobično da je posao oko prikupljanja svinja završila nekako u vrijeme kada se završilo i moje liječenje? Tri minute nakon što sam se obukao, ona se uspela u stan.
Glede samih svinja, vjerujem da im je neko astralno biće pomoglo da sruše vrata svinjca i razbježe se.
Sve je ovo zapisano onako kako se stvarno i dogodilo. Ništa nisam dodavao niti izmišljao.
Napominjem onima koji to ne znaju, ili nisu odmah uočili, da se osmog prosinca u Katoličkoj crkvi slavi jedan od vrlo važnih blagdana, Bezgrešno Začeće Blažene Djevice Marije, Kristove zemaljske majke.
Sutradan nakon liječenja ispričao sam ovaj događaj jednoj svojoj prijateljici, inače vrlo sposobnoj radiestezistici i bioenergetičarki. Ona je izvršila istraživanje ovo iznenadnog napada bolesti i došla do zaključka da je bolest, iako se pojavila ovako naglo, bila zaista ozbiljna. Radiestezijskim pregledom je dokučila da se radilo o jednoj vrsti upale i uklještenja živca. Po njenoj informaciji prijetila mi je paraliza. Da nije bilo ovog liječenja, zbilo bi se, vjerujem, ono čega sam se i plašio: ostao bih paraliziran i nepokretan.
Nakon liječenja koje je izveo osobno Gospodin Isus Krist, po mom mišljenju najveći liječnik svih vremena, dobio sam novu snagu kako bih se mogao uhvatiti u koštac s najtežim bolestima. Kao dar s visina došla je povećana količina dobre Božanske energije, tako da sam više nego prije mogao pomoći ljudima u nevolji.
